Najpoznatija umjetnička škola u povijesti koja je zagovarala umjetničko oblikovanje predmeta za svakodnevnicu, ali i čvrsta ljevičarska uvjerenja, utemeljena je 1919. godine vizijom Waltera Gropiusa o “katedrali socijalizma”, mjestu koje će ujediniti sve umjetnosti i sve obrte. Studenti su doslovce živjeli za ideje Bauhausa, od kojih neke i danas imaju vidljivu primjenu na mnogim poljima, od industrijskog dizajna do arhitekture. Vrlo ih je lako pronaći u dućanima s dobrim dizajnom i dostupnim cijenama, ali i u radovima mnogih mlađih, suvremenih umjetnika. Škola Bauhaus prvo je osnovana u Weimaru, pa se seli u Dessau, a potom i u Berlin. Zatvorili su je nacisti 1933. godine, tvrdeći da je ona “leglo boljševizma” i “centar okupljanja komunističkih intelektualaca”.
Kulminacija višegodišnjeg projekta “Bauhaus - umrežavanje ideja i prakse (Baunet)” izložba je koja se 9. svibnja otvara u Muzeju suvremene umjetnosti, čije su kustosice Vesna Meštrić i Jadranka Vinterhalter. Naglasak je na umjetnicima iz regije koji su bili na znamenitoj školi. Troje je autora iz Hrvatske - Ivana Tomljenović Meller, Otti Berger i Gustav Bohutinsky. Djela tih autora prvi se put stavljaju u kontekst uz djela njihovih profesora, poput Vasilija Kandinskog ili Paula Kleea.
Prvi put u Hrvatskoj
Iz arhiva u Berlinu, ali i arhiva Gunte Stölzl, svojedobno predavačice na Bauhausu, došli su tako radovi umjetnice Otti Berger, a mnogi od njih će se moći vidjeti prvi put. Većinom je riječ o radovima u tehnici tekstila, kojima ova umjetnica u dizajnu traži “unutarnju sebe”, sve na tragu apstrakcija koje zagovara Vasilij Kandinski, jedan od profesora na školi. Njezin tekstilni opus, na koji se danas referiraju i mnogi suvremeni modni dizajneri, tek je nedavno otkriven. Name, iako ime Otti Berger spominju sve međunarodne studije koje se bave temom žena na Bauhausu, o njoj se kod nas malo znalo do istraživanja zadarske povjesničarke umjetnosti Antonije Mlikote. Otti Berger, istražila je Mlikota, rođena je 1898. godine u mjestu Zmajevac u Baranji, a veći je dio života provela u Njemačkoj. U Bauhaus, u Dessauu, došla je 1927. godine, s vrlo dobrim predznanjem o umjetnosti koji je dobila na studiju Kraljevske akademije za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu. Mies van der Rohe povjerio joj je da vodi Tekstilnu radionicu, zajedno s Lilly Reich, koja je bila i privatna i profesionalna partnerica znamenitom arhitektu u to doba. Iz razdoblja škole poznat je i “Tepih za djecu” Otti Berger iz 1929. godine, koji stoji u stalnom postavu Bauhausova arhiva u Berlinu. Na dizajn njezinog tekstila, osim međunarodne škole, utjecala je i narodna nošnja iz rodne Baranje.
Banova kći
Nakon odlaska s Bauhausa, 1932. godine otvorila je Atelje za tekstil u Berlinu. No, ubrzo joj je, kao Židovki, zabranjen rad u Njemačkoj. Mogla je otići u Ameriku, no 1938. godine vratila se u Zmajevac, kako bi bila sa svojom bolesnom majkom. U travnju 1944. deportirana je s obitelji u Auschwitz, gdje je i ubijena. Imala je u tom trenutku 46 godina.
Neki od njezinih umjetničkih tekstila danas se čuvaju na Umjetničkom institutu u Chicagu, no na izložbi ćemo vidjeti one iz Berlina.
Protagonistica jedne od fotografija koje je snimala Ivana Tomljenović Meller, još jedna studentica Bauhausa, upravo je Otti Berger. Na toj je fotografiji nježna, zamišljena. Ivana Tomljenović Meller na Bauhausu snima crno-bijele fotografije, kako su je i učili, nenamještene, nesavršene, životne, brzo okidane, snimane iz neobičnih kuteva, koje svjedoče o neformalnoj atmosferi škole. Osim njezine sunarodnjakinje Otti, na fotografijama su i drugi protagonisti vremena, među ostalima i Otto Holz, sekretar KP-a u Dessau.
Kći bana Tomislava Tomljenovića, svojedobno pripadnica zagrebačke zlatne mladeži, sportašica, nekadašnja studentica Likovne akademije u klasi Ljube Babića te u mladosti djeveruša na vjenčanju kralja Aleksandra, u Bauhaus je stigla nakon predavanja Hannesa Meyera u Beču, a napušta ovu školu u trenutku kad je smijenjen Gropius, i preuzima ju Mies van der Rohe. Na školi se, osim fotografijama, bavi i dizajnom, primjerice, oblikovala je plakat za kavu Meinl. Jedan od poznatijih radova Ivane Tomljenović Meller je fotomontaža “Diktatura u Jugoslaviji”, protiv uvođenja Šestojanuarske diktature, te ubojstva Nikole Hećimovića i Đure Đakovića. Na toj fotomontaži kralj Aleksandar s mačem u ruci stoji nad lešom. U Pragu se ova umjetnica kasnije udala za inženjera Alfreda Mellera, no rano je ostala udovica, u 28. godini života. Godine 1935. vraća se u Zagreb. Njezin je rad istražio Darko Šimičić.
Jedinog arhitekta iz Hrvatske na školi, Gustava Bohutinskog, istražili su Karin Šerman i Dubravko Bačić, zajedno s Natašom Jakšić.
Turbulentno razdoblje
Gustav Bohutinsky napravio je jedinu građevinu kod nas koji je direktno pod utjecajem ove škole, a riječ je o ateljeu u Jadranskoj ulici u Zagrebu, koji 1945. gradi za brata Emila, inače slikara.
Jednostavna kubična geometrijska forma, velika prednja staklena stijena, asimetrično postavljeni otvori na bočnim stranama objekta, uz kombinaciju opeke, betona i stakla, vjerno odaju estetiku ove škole, odnosno, kako tumače istraživači Bohutinskog, svjedoče o “naprednoj bauhausovskoj misli u arhitektovu opusu i zagrebačkoj sredini”.
Na Bauhausu je Gustav Bohutinsky proveo ljetni semestar 1930. godine, u posebno turbulentnom razdoblju te avangardne škole, kada njome upravlja radikalni švicarski arhitekt Hannes Meyer, a predaje i njemački arhitekt i urbanist Ludwig Hilberseimer. Arhitektonski studij Bohutinsky dovršava godinu dana kasnije na takozvanoj Iblerovoj školi. Međutim, 1949. godine odlazi u Ameriku, i tamo ostaje živjeti. Umro je u Honoluluu, na Havajima, 1987. godine.
“Baunet” se, osim radovima troje spomenutih autora, spomenuli smo, bavi i umjetnicima iz regije, to se odnosi na istraživanje opusa Avgusta Černigoja iz Slovenije i Selmana Selmanagića, umjetnika rodom iz Srebrenice, stolara po prvotnom obrazovanju, kasnije jednog od najistaknutijih autora Bauhausa, koji je blisko surađivao s Walterom Gropiusom.
No, ovo je prvi put da su djela tih autora stavljena u kontekst zajedno s njihovim znamenitim profesorima. Iz Narodnog muzeja u Beogradu na izložbu su stigla dva djela, jedan potpisuje Vasilij Kandinski, drugi László Moholy-Nagy.
Litografija “Orange” Vasilija Kandinskog nastala je 1923. godine, dok je bio na Bauhausu. Prema preciznim linijama i gustoj grupi jednostavnih geometrijskih oblika tipična je za ovo umjetnikovo razdoblje. Poznato je kako je Kandinski analizirao geometrijske elemente i različite načine na koje njihova boja, smještaj i interakcija utječu na gledatelja, i fizički i duhovno. Jedna se verzija ove litografije, osim u Narodnom muzeju u Beogradu nalazi i u MoMA-i.
U Beogradu se čuva i “Skica za veliki kotač osjećaja” čiji je autor László Moholy-Nagy. Mađarski slikar i fotograf te profesor na čuvenoj školi, kombinirao je stroge, geometrijske forme sa zaigranim oblicima, često je radio u crno-bijeloj tehnici, koristeći elemente zupčanika, poluge i slova, kao što je slučaj i na ovom crtežu u tehnici tuša.
Ljubav s Hećimovićem
U linijama i apstraktnim oblicima Moholy-Nagy nastojao je pronaći emotivnu kvalitetu pa je tumačio: “Crteži ne pokazuju toliko objekte koliko moje iznenađenje o njima.”
Na izložbi ćemo vidjeti i crtež “Zaljubljenik” Paula Kleea, figuru s tijelom čovjeka i licem životinje iz dugog nosa, “zarobljene” u krugu koji lebdi na površini. “Zaljubljenik” datira kad i “Orange”, što je doba kada i ovaj umjetnik, uz Kandinskog, predaje na Bauhausu. Kleeov crtež čuva se u privatnoj zagrebačkoj zbirci nasljednika Marie-Luise Betlheim, koja će također biti važan dio izložbe. Ova je učiteljica plesa iz Njemačke u Zagreb došla 1927. zbog prijateljstva s Nikolom Hećimovićem, sekretarom Crvene pomoći, koji je vrlo brzo, 1929. godine, ubijen. Njezina životna priča može se pronaći u knjizi “Bauhaus osobno” koju je 2011. izdao UPI-2M. U zbirci se nalaze, inače, i Breuerov antologijski naslonjač, grafike, crteži, ulja, arhitektonski nacrti, pisma, dokumentacija, prepiska s članovima...
U njezinoj je zbirci pronađen i originalni nacrt za kuću “Crvena kocka” Farkasa Molnára - kocka koja se uzdiže iznad geometriziranog okoliša bila je ogledna kuća Bauhausa, ali i svojevrsna priča o utopiji, koja se provlačila kroz čitavu ovu školu. Marie-Luise Betlheim čuvaka je i mnoga pisma koja joj je uputio Molnar, s Bauhausa.
Treba napomenuti da se izložba ne zadržava na godini kada se zatvara škola Bauhaus, već prati njezine tragove u sredini, primjerice, djelovanje vrlo važne poslijeratne grupe EXAT51.