Na poticaj da napišem knjigu došao sam jer je riječ o predmetima i umjetninama koje se nalaze u Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU i koji do sada nisu vrednovani - govori nam Ivan Ferenčak, autor knjige "Zbirka Zlate Lubienski u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti" koja je izašla ovih dana.
Zlata Lubienski po nekim je izvorima bila izvanbračna unuka biskupa Josipa Jurja Strossmayera, a iako Ferenčak kaže da o tome nema potvrde, takvo što daje se naslutiti i u knjizi.
U svakom slučaju, riječ je o umjetničkoj zbirci koja je nastala u nekoliko generacija obitelji Unukić-Adrowski-Lubienski. Zbirka kao jedinstvena cjelina prestaje postojati 1969. kada Zlata Lubienski umire. Mnogim se umjetninama do danas zameo trag. Druge su pak, njih stotinjak, u dva navrata došle u posjed Strossmayerove galerije HAZU: prvo 1971. godine otkupom, a onda i donacijom 1983. godine nakon pregovora sa sinom ove kolekcionarke Borisom.
Situaciju dodatno komplicira što je Zlata Lubienski dulje živjela s glumicom i također kolekcionarkom Tillom Durieux, pa u nekim dijelovima nije moguće razlikovati što je bilo u čijoj zbirci. Zajedno su živjele u vili u Jurjevskoj ulici broj 27 gdje je bilo poznato okupljalište elite, a posjetitelji su mogli, usred Zagreba, uživo pogledati neka od važnijih djela Paula Kleea, Marka Chagalla i mnogih drugih međunarodno priznatih autora.
Vila Lubienski podignuta je, inače, 1881. godine, prema projektu arhitekta Kune Waidmanna, kao jednokatni neorenesansni ljetnikovac za vladina predstojnika baruna Živkovića. Kuću i dvorište 1894. kupio je biskup Josip Juraj Strossmayer, a u njoj je niz godina živjela grofica Zlata Lubienski, koja je vilu naslijedila od svoje majke, navodne biskupove kćeri. Udajom 1915. za poljskog grofa Stanislava Lubienskog Zlata preuzela njegovo prezime i grofovsku titulu. Brak je razvrgnut već 1922., a dobili su dvoje djece, Borisa i Vlastu. Vlasta je umrla brzo nakon Zlate, ostao je Boris kao nasljednik.
Tko je ukrao Kleea
A Tilla Durieux, velika europska glumačka zvijezda, koja se kod nje uselila neposredno prije Drugog svjetskog rata, bila joj je rodica, koja je bila u braku s trgovcem umjetnina Paulom Cassierom. Nju je, inače, među ostalima portretirao i Renoir, a portret se nalazi u Metropolitan muzeju u New Yorku. Ne zna se gdje su sve umjetnine niti iz zbirke Tille Durieux, sačuvana je Chagallova "Dama s pticom" koja se nalazi u Muzeju grada Zagreba.
U svakom slučaju, dnevne su novine iz 1969. godine, na naslovnici, izvještavale o misterijima vezanim uz zbirke Lubienski i Durieux. Nadnaslov je bio sljedeći: "Prije nešto više od mjesec dana umrla je Zlata Lubiensky, vlasnica velike kuće i zbirke umjetnina u Jurjevskoj ulici 27. Pokojna Z. Lubienski, osim velike kuće, ostavila je svojim nasljednicima, sinu koji živi u Boliviji, i kćerki, koja živi u Zapadnoj Njemačkoj, znatnu količinu umjetnina iznimne vrijednosti, od posuđa do pokućstva.” Naslov je bio "Tko je ukrao Kleea", a podnaslov: "Na misteriozan način iz kuće Lubiensky nestalo je nekoliko slika, prvi je nestao Klee, a zatim Chagall i jedna kineska plastika." Tko je pokrao vilu u Jurjevskoj nakon smrti Zlate Lubienski, nikad nije razriješeno.
Sliku Paula Kleea "Utvrđeni grad" procjenjivalo se na tadašnjih pedeset milijuna dinara, a prije dvije godine pronašla ju je slučajno zadarska povjesničarka umjetnosti Antonija Mlikota u jednoj privatnoj zbirci u Njemačkoj, čiji vlasnici nisu znali da je slika ukradena pa su je čak i izlagali na nekoliko izložbi. Nije poznato je li kasnije, nakon njezina otkrića, pokrenut postupak za povrat slike. U svakom slučaju, godinama se tragalo za ukradenim slikama iz kuće u Jurjevskoj, spominjala su se u istrazi i kontradiktorna svjedočenja kućnih pomoćnica o tome kada su zadnji put vidjele sliku na zidu vile, zagonetni muškarac koji je posjećivao vlasnicu vile i slično.
Od istrage se odustalo službeno 1975. godine, a gdje su umjetnine nestale iz Jurjevske, nije utvrđeno. Može se pretpostaviti da su imale sličnu sudbinu kao Klee, da su prenesene preko granice te preprodane na europskom tržištu.
Kretanje između zbirki
U svojoj se knjizi Ferenčak bavi ponajprije onim umjetninama koje su u posjedu Strossmayerove galerije HAZU. Kako tumači, "nakon darovnice Zlatina sina Borisa, slike, grafike i minijature odmah su uključene u Zbirku, a ostali je dio pao u zaborav". I tu je djelomična nepravda koju ovaj povjesničar umjetnosti nastoji ispraviti. Nakon revizije iz 2017. godine, kako piše, ustanovljeno je da se i neki predmeti koji su se smatrali zagubljenima nalaze u Akademiji.
Ferenčak piše da je "biskupa Strossmayera sa Zlatinom obitelji vezala duboka prisnost", i da, "kad je Galerija uz pompu otvorena 1884. godine, dio biskupovih umjetnina nije dospio u njezin fundus. Tih nekoliko slika bit će uključeno tek donacijom Lubienski čak stoljeće nakon njezina otvaranja". Drugim riječima, Strossmayer je posredno darovao ove umjetnine izvanbračnoj unuci Zlati, odnosno njezinoj majci. Među ostalim, riječ je o sedam umjetnina iz zbirke, od toga su dva njegova portreta. Jedan je od njih portret biskupa u mlađim godinama u ljubičastom plaštu s crvenom podstavom kakvog ga slika vodeći bečki portretist visokog plemstva Franz Schrotzberg.
"Za života je biskup bio intenzivno involviran u živote članova obitelji Adrowski Unukić, odnosno Lubienski. Isprepletenost njihovih života započela je još sredinom 19. stoljeća u Osijeku s Magdalenom Unukić, rođenom Pupić i njezinom kćeri Albertinom Adrowski rođenoj Unukić", piše Ferenčak i nastavlja: "Sudeći prema dijelu objavljene korespondencije i broju evidentiranih pisama prema Magdaleninoj kćeri i Zlatinoj majci Albertini biskup je gajio osobitu naklonost."
Albertina se 1881. godine udala za Heinricha Adrowskog s kojim je inače imala troje djece, najmlađa je bila Zlata. Spojili su prezimena i plemićke grbove, a obitelj je "biskup do smrti izdašno pomagao. Albertinina obitelj s biskupom je provela zadnje sate života, dala izraditi osmrtnicu te ga je ispratila na vječni počinak 1905., kada su pripadnici te obitelji kao najbliži hodali iza lijesa.” U oporuci je pak Strossmayer napisao da je ovu obitelj najviše ljubio i štovao, a ostavio im je i pozamašan imetak.
Inače je Zlata već tijekom 1930-ih i 1940-ih uslijed teških financijskih okolnosti dio prostora vile počela iznajmljivati, a zabilježeno je i da prodaje umjetnine iz naslijeđene zbirke. Uoči Drugog svjetskog rat k njoj se doseljava Tilla Durieux.
Zbirka je bila poznata i kao kao Lubienski-Durieux, odnosno, kako tumači Ferenčak: "Brzo dolazi do kontaminacije, zbog čega nije ni danas posve jasno kretanje pojedinih predmeta između zbirki, odnosno razgraničavanje njihove pripadnosti jednoj ili drugoj vlasnici. Nekoliko predmeta koji su danas u HAZU ranije su pripisivani Tillinoj zbirci.” Nema nepobitnih dokaza, no dio predmeta upućuje da je dio Tilline zbirke ipak uvršetn u Lubienski, kao što su predmeti, smatra ovaj povjesničar umjetnosti, izvaneuropskih kultura, koji bi bili "trano tijelo u lokalno orijentiranoj zbirci Lubienski", npr. vrijedni aztečki totem koji je u Europu navodno dospio iz Meksika u 16. stoljeću.
Poznato okupljalište
U vili u Jurjevskoj je inače, tumači Ferenčak, u vrijeme Drugog svjetskog rata bilo "poznato okupljalište protivnika nacističkog režima, ali i mjesto boravka službenika Treće Reicha u NDH". Njih su se dvije inače kroz godine istaknule kao aktivne sudionice Narodnooslobodilačkog pokreta, pa se pretpostavlja da je 1945. zbog toga izbjegnuta konfiskacija vile i zbirke. Od 1941. do 1945. pomagale su antifašistički pokret, a antifašističke materijale pohranjivale u boce i zakopavale u vrtu ispred kuće. Tilla je dobila konspirativno ime Puma, a Zlata ime Crvena grofica.
Tilla je o svemu zapisala: "U velikoj stambenoj krizi bio je ugrožen i naš veliki stan, ali je Zlata počela ponovno postavljati, odnosno, vješati na zidove sve naše umjetnine. Pozivale smo mlade umjetnike i studente da razgledaju naše dragocjenosti. Grad je na to gledao vrlo blagonaklono, pa se jednog dana pojavila komisija koja je nakon razgledavanja soba zbirku proglasila javnom te da mora ostati na jednom mjestu. Sad smo nedjelju ujutro odredile danom otvorenim za posjetioce. Dolazilo je bezbroj studenata da pogleda lijepe slike i umjetnine iz Zlatinog vlasništva, ali i Barlachove skice i slike Chagalla, Paula Kleea, Slevogta, Kisslinga.”
Zlatinom smrću u ožujku 1969. godine započinje desetljeće sporova oko nasljedstva, izvoza umjetnina i pregovaranja oko smještaja (dijelova) zbirke. Kratko nakon Zlatine smrti, u travnju 1969. godine, zbirke smještene u vili u Jurjevskoj pregledane su kao dvije zasebne cjeline te je sastavljen zapisnik u kojemu je pobrojeno više predmeta negoli ih je bilo zabilježeno u ranijim popisima. Već je tada utvrđeno kako zbirka Durieux, s jedne strane, obuhvaća puno više predmeta negoli je ranije popisano, a s druge kako dio predmeta nedostaje. Među nestalim umjetninama osobito je odjeknula krađa slike Paula Kleea, za koju je tek u najrecentnije vrijeme utvrđeno da se nalazi u privatnoj zbirci u Njemačkoj.”
Što se tiče nasljednika, u godinama nakon Zlatine smrti, njezin je sin Boris Lubienski (Zagreb, 1916. – Lima, 1984.) u više navrata pokušavao prodati vilu u Jurjevskoj 27 te ishoditi dozvolu za izvoz dijela umjetnina, pri čemu je isticao svoju spremnost prepuštanja dijela umjetnina muzejskim ustanovama Zagreba. Tijekom ranih 1970-ih dio predmeta iz zbirke već je bio prodan.