RATNA LJUBAV

‘Hvala ti na fotografiji. Izaziva me tvoj lijevi cicek, a riticu bi ti tak grizel...‘

Čitatelji mogu pratiti gotovo svakodnevne zabilješke nižerangiranoga domobranskog časnika o njegovim osjećajima prema supruzi

Ona slikica gdje stojiš polak smokvi je tak tužna, tam stojiš kao kakav kip božice tuge, mala čubica je tak skupljena kao da hoće plakati, cjela slikica je tak samo tužna, ali zato si jako impozantna, izgledaš kao prava kapetanica, prilično si i debela, prsa su već jako velika, trebala bi sad faktično već jednog velikog šanog dečeca kojeg bi za ruku okolo peljala. Na ovoj drugoj slikici gdje stojiš se isto šano držiš, samo se ritica bolje vidi i ona je sad jača uf i nju bi taki grizel...” stoji na poleđini fotografije na kojoj je prikazano zapovjedništvu Austrougarske vojske u istočnoj Galiciji. Fotografija je crno-bijela, a tekst piše časnik Stjepan Sertić i šalje ga u Varaždin svojoj supruzi Nataliji.

image

13/VIII 1916.
Draga moja mala ljubljena šrcika!
Nisam Ti pak par dana nikaj pisal pak Ti sada puno pišem na samim slikicama ito u 3 lista, bogzna ćeš li ih sve dobiti do sada sam Ti ovak pisao kroz dva dana i poslao Ti jedno 10 karata, sada Ti šaljem ih sve skupa. Ti piši mi za sve jesi li ih dobila, bumo se halt furt ovak sa slikicama spominjali, kad već drugač nemoremo, ovak bu nam lakše moguće snašati ove težke dane. Ovdje ti šaljem sliku gdje Milić drži misu dan prije u villi Nata...
Nakon mise smo drugi dan pošli u boj i ruseke gadno potjerali, ako dojdem doma budem i ovu sliku gledal povećati
Marijana Sever Tot

Godina je 1916., on je satnik na austrougarskoj strani, u ratnim strahotama Velikoga rata, u rovu s izmučenim suborcima, a svoju ljubav, svoju milu i dragu Natu ne zaboravlja.

Oženio se njome godinu dana ranije, kad je njoj bilo nepunih osamnaest godina. Vjenčali su se nakon kratkog poznanstva, njemu je bila trideset jedna godina. Rođen je 1882., a ona 1898. godine. Stjepan Sertić bio je zapovjednik III. bataljuna 25. domobranske pješačke pukovnije, boravio je na Istočnome i Jugozapadnome bojištu, ali i na mnogim drugim bojištima tijekom Prvog svjetskog rata.

image
Marijana Sever Tot

Supruzi je slao fotografije nastale u pozadini vatrenih linija, ponajviše sebe u društvu drugih vojnika, u odmoru i svakodnevici, dok čitaju novine, jedu, mole se ili spavaju u rovovima. Pisao joj je često, no rijetko o ratnim strahotama. Ponekad bi se ljutio na nju, ponekad bi joj se opravdavao zbog nejavljanja, a ponekad slao lascivne poruke, erotske maštarije...

image
Stjepan Sertić
Marijana Sever Tot

Svakodnevne zabilješke

Ta ljubavna pisma s ruskog bojišta vjerojatno bi ostala neobrađena u Hrvatskom državnom arhivu kao dio zbirke fotografija iz Prvoga svjetskog rata da ih nedavno nisu kontekstualizirali Hrvoje Gržina i Mario Stipančević u knjizi “U predasima Velikog rata: Postkarte Stjepana Sertića 1915.-1918.” u izdanju Hrvatskoga državnog arhiva. Taj specifični način komunikacije autori knjige nazivaju postkartama, a kako navode: “Čitatelji mogu pratiti gotovo svakodnevne zabilješke nižerangiranoga domobranskog časnika koje odražavaju njegove osjećaje prema supruzi, kao i niz crtica iz vojničke svakodnevice u predasima između ratnih djelovanja.” I čitajući njihovu knjigu uistinu se dobiva dojam kakav je naznačen u samom predgovoru. Da na fotografijama nema vojnika, rovova, oružja “dopisivanje supružnika mogli bismo bez ikakvih poteškoća premjestiti u neko drugo (sretnije) vrijeme i neka druga (pitomija) mjesta”.

Kako je došlo do toga da pisma dođu u arhiv, objašnjavaju nam autori. “Sertić je pisma prodao u dva navrata 1964., zajedno s ostalim gradivom vezanim uz njegovu vojnu službu, a to su, karte, novine, fotografije i dokumenti. Datiraju od početka prošloga stoljeća do njegova prvoga umirovljenja 1929.”, pričaju nam Gržina i Stipančević. Većinu je pisama pisao Sertić supruzi. Samo nekoliko piše ona njemu, ali u jednakoj formi, onoj postkarte. Mnogim uskličnicima ona pocrtava svoje emocije: “Moja moja ljubljena dušice! Prije podne sad baš primila sam Tvoj slatki listek od 2/IX kako kako sam ti zahvalna na njemu! Nemogu opisat! Baš sam užasno žalosna u jutro bila pak mi je zato Tvoj slatki listek baš u pravi čas došao. Zato Ti u duhu i brzini skušuje ljubljene rukice i celoga celoga svojega dobrog mužeka njegova navjek vjerna mala žena. List ću odmah odgovorit da još danas otiđe!”

image
28/IX 1915.
Draga ženo!
Ja neznam zašto Ti mene sekiraš toliko radi pošte, em ja nis poštar, ako nedobiš vijesti, valjda nije Ti pošta htjela izručiti, molim te daj me poštedi već jednoč s tim neprestanim pitanjem, da ne dobiš pošte, em nis ja zato tu.

Pozdrav svima. Grli Te Tvoj muž
Marijana Sever Tot

Dvojica autora u knjizi rekonstruiraju i životni put Stjepana Sertića. “Postkarte kroz jedinstveni spoj slike i teksta izravno dokumentiraju vojničku svakodnevicu domobranskih postrojbi na Istočnome i Jugozapadnome bojištu u predasima ratnih sukoba, no iz njih je, stavljenih u vremenski slijed i kontekst ratnih zbivanja, također moguće pratiti i odjeke svih važnijih bitaka u kojima su Sertić i suborci sudjelovali...”

image
Natalija Sertić u Veneciji 1918.
Marijana Sever Tot

Štedi suprugu

No, iako je na bojištima svakodnevno viđao prizore stradanja, u pismima Sertić ne opisuje strahote rata. Može se pretpostaviti da nije htio zabrinuti suprugu... Složit će se i naši sugovornici: “Proživljavajući ratne strahote obilježene zarobljavanjem, unakazivanjem i smrću stotina drugova, ratnik kao da je sve te moralno i etički iščašene događaje svojoj ljubavi i utjesi u ratnome košmaru želio prikazati dječjom igrom koja naposljetku završava s nekoliko ogrebotina i modrica. Istina je bila suprotna. Natalija je to duboko u sebi morala znati.” Isto u pogovoru primjećuje umirovljeni pukovnik Nikola Tominac.

image

1/XII 1916.
Miškica moja, ovo Ti je moje društvo kod večere, te Ti tom prilikom najsrdačnije čestitamo Tvom imendanu. Bog poživi moju malu ženicu još puno puno let i ostvarile se sve njezine želje čim prije i ljepše.
Pozdrav doma. Grli Te uh fest fest Tvoj šani mužek
Marijana Sever Tot

On naime piše: “Ostao sam pomalo iznenađen da je tijekom iznimno teške i vrlo iscrpljujuće Brusilovljeve ofenzive iz ljeta 1916. godine uspio naći vremena, motivacije i moralne snage da se svojoj Nati obraća biranim riječima iz kojih se nimalo ne vidi sva patnja kroz koju je zajedno sa svojim suborcima prolazio tijekom višetjednih aktivnosti povlačenja prema rijeci Bistrici Nadvirjanskoj.” U pismima datiranim u kolovozu 1916. godine on joj se obraća gotovo kao djetetu, a neprijatelje naziva rusekima. Naime, kako se može pročitati u nekim od pisama: “Nakon mise smo drugi dan pošli u boj i ruseke gadno potjerali...”, “Ruseke smo sad počeli gnjaviti” i silčno. Ipak, povremeno joj se, no rijetko, zna požaliti, ali bez opisa što se stvarno dogodilo: “Oprosti što Ti se nis nikaj javil, uzrok i sama znaš, bilo mi je jako teško i naporno.”

image
Marijana Sever Tot

Život Stjepana Sertića i inače nije bio lak. I otac Dane mu je bio vojnik pa je krenuo njegovim stopama. Imao je sestru Danicu. Djevojčica je, nažalost, kao učenica II. razreda 1900. preminula od tuberkuloznoga oboljenja vratnih žlijezda. U to su vrijeme živjeli u zagrebačkoj Ilici 69. Mjesec i pol iza kćerine prerane smrti, od trovanja krvi preminula je i Stjepanova majka Franjica. Bile su joj 52 godine. Stjepan Sertić ranjen je u studenom 1914. godine u borbama oko planine Gučevo. U razdoblju između ranjavanja i povratka na bojište vjenčao se s Natalijom Matildom Klein iz Maruševca nedaleko od Varaždina. Bilo je to 21. veljače 1915. U vrijeme vjenčanja dobio je odlikovanje za borbe u Srbiji.

image
4/VIII 1916.
Mala moja šrcika!
Pišeš mi da buš poslala slike od kupanja, samo pošalji
da i ja malko pregledavam i brčkam po slikici kak Ti po
mojoj ako je dobri aparat onda ga iznajmi sudu za neko
vrieme. Moj je jako dobar kak vidiš. Pozdrav svima doma
i starom Ivši hvala na pozdravu, reci da ga se i ja više put
sjetim kak i ostalih kod kuće. Grli i fest fest pusi malu svoju
ženicu njezin mužek
Marijana Sever Tot

Iz lipnja 1915. i njegovog odlaska na Istočno bojište datiraju i najranije sačuvane postkarte poslane supruzi. Sljedeći važan trenutak u Sertićevoj vojničkoj karijeri bila je novogodišnja bitka u Bukovini, koja se vodila od 27. prosinca 1915. do 26. siječnja 1916. Njezin je tijek detaljno zabilježio sam Sertić sredinom prosinca 1915., kad je primijećeno da Rusi kopaju podzemne tunele prema položajima pukovnije ne bi li ih eksplozivom digli u zrak. Uslijedilo je uništenje ruskih položaja pod izravnim Sertićevim zapovijedanjem.

image
2/VIII 1916.

Draga moja mala ženice!
Vidiš kak jako jako mislim na Tebe, evo opet sam novu villu Natu si sagradio i posvetio, bila su dva popa polak jedan je
Milić iz Ivanca, a polak mene moj Janeš.
Kušuje te jako jako Tvoj mužek
Marijana Sever Tot

Pisma supruzi, dakle, ni na što od toga ne upućuju. Dapače. Najčešće joj iskazuje ljubav, koliko mu nedostaje, većina ih počinje s draga ženice, a završava s grli te tvoj mužek. U nekim pismima zna i prigovarati. Primjerice, ona se vjerojatno požalila da nije primila pisma, a on joj ljutito odgovara: “Ja neznam zašto Ti mene sekiraš toliko radi pošte, em ja nis poštar, ako nedobiš vijesti, valjda nije Ti pošta htjela izručiti, molim te daj me poštedi već jednoč s tim neprestanim pitanjem, da ne dobiš pošte, em nis ja zato tu.”

Žesti se i u pismu koje datira u 1916. godinu, kada ona njemu piše da će ga posjetiti: “...šta se tiče Tvog pisanja jako je prazno i dosadno o tvojoj grožnji da ćeš me posjetiti, čudim se Ti još uvijek misliš da ja nis u ratu nego na kakovoj vježbi i blizu Czer. da se samo more skočiti. Probaj samo doći, budeš već pravodobno per šub kući poslata i još k tome zatvorena, to ti nebi škodilo barem bi se jenput opametila.” Prigovorio joj je i za cigare: “Pišeš za cigare mogla si već poslati kakve god ali sam ne jeftine jer te nevaljaju, najbolje su trabuke.”

image

22/VII 1916.
Draga moja mala ženice!
Žao mi je što ti nedobivaš pošte jer ju dobro primam.
Šaljem Ti ovu našu baulicu i Bauerov sin je gore, šteta što kod nas kiša pada i zima je pak se nemremo u baulici sastajati. Ti samo kokica piši, ja već sve dobim. Duhana, cigarete i cigare mi pošalji i brief papira za veš ću ti još pisati. Pozdrav svim kao i mil. gosp. Begin i dječici.
Grli Te uh jako jako Tvoj jako sami već mužek
Marijana Sever Tot

Otvorena seksualnost

Naravno, većina pisama ispunjena je čežnjom za njom. Ne nedostaje ni otvorene seksualnosti. U srpnju 1917. godine piše: “...tvoje nogice se ljepo vide, samo ličeko nije šarf, ali za onu slikicu kak se kupaš bum Te haril jer me jako izaziva osobito lijevi cicek koji tak izazovno van se nabubril da bi ga tak pušal, a i nogice su sjajne, malo koljeno luka izpod košuljice, a rudleki su za pojesti, rukice bi tak pušal, znaš mala kak sam ih na prozoru znao nekada, ličeko je također izazovno, uf sve tak sam bjesan, da bi Te rastrgel, da si mi negdi blizu makar i na vulic.”

image
Marijana Sever Tot

U drugom joj pak pismu odgovara: “...Pišeš mi da buš poslala slike od kupanja, samo pošalji da i ja malko pregledavam i brčkam po slikici kak Ti po mojoj ako je dobri aparat onda ga iznajmi sudu za neko vrieme...” Tu je i dio: “U listeku od 5/VIII kuburiraš mala i brčkaš kak se maziš u noći kad spavaš s’ menom ali ja to micek mali nemrem jer baš po noći nespavam ali zato puno puno mislim o Tebi moj imen i rođendan težko ću moći uz Tebe sprovesti i proslaviti, morati ću ga i opet na bojnom polju...”.

Piše kako mu je sve strašno žalosno, “bez ikakvih nježnih časova u krvi i bitkama”, kako mu nedostaje, kako mu ne stižu njezina pisma. U jednom od pisama, uz njegovu fotografiju, stoji: “Ovdje Ti šaljem svoju sliku, gdje se djelim od svoje Ville Nate, malo tužno izgledam, no kaj ću kad mi je teško da nemrem sa svojom kokicom pak biti.” Piše joj i da ga je “bušek opet počeo bubati, neznam kaj bu s njime, to je valjda od margarina”, ili: “Vratek mi se malo posušil pak mi je bluza opet oko vrata previsoka.” Na naslovnici je knjige fotografija na kojoj njih šestorica čitaju novine, ispred kamena je to kućica u šumi, koju su nazvali Villa Nata i taj natpis stavili i na kuću.

image
13/VIII 1916.
Draga moja mala miškica!
Dobio sam sve listove i karte do 6/VIII. na kojima sam
Ti osobito zahvalan jer su mi mnogi teški čas olakšale...
U koferiću sam sve dobio, himber višnjevac skojim se sada kriepim, vugorki su jako dobro došli, cigarete i duhan to mi je još najveće veselje napravilo a listek je strašan puno brčkaš mala unutri, a to me uzrujava, znam da si negdi sad jako šana, to si i prije bila a sad si još jače, tak sam i ja uf
jako, a nemrem si niš pomoći, nego samo šane Tvoje slikice
premečavam i jako jako gledam pak je pomalo mazim, ali to
ni niš!!?
Marijana Sever Tot

Nije teško zaključiti da je Villa Nata naziv dobila po Nataliji. U knjizi rekonstruira se i kasniji Sertićev životni put. Radio je kao knjigovođa, pa ponovno kao vojnik. Stjepan i supruga mu Natalija imali su jednog sina, rođenog 1923., bio je narušena psihičkog zdravlja pa je 1944. bio pacijent psihijatrijske bolnici Stenjevec. Stjepan je nadživio i dijete i suprugu. Ovaj ostarjeli ratnik položio je oružje 1966. sve troje pokopani su u zajedničkoj grobnici na Mirogoju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
07. listopad 2022 16:49