Povjesničarka arhitekture Tamara Bjažić Klarin ovih je dana primila nagradu Udruženja hrvatskih arhitekata za knjigu "Za novi, ljepši Zagreb!" u kojoj se bavi arhitektonskim i urbanističkim natječajima međuratnog Zagreba.
Pa iako piše o nekim dalekim i zaboravljenim vremenima, uvijek vruća tema natječaja, kroz koju se provlači živa slika onovremene političke i društvene scene, iz današnjeg rakursa čine ovu knjigu vrlo aktualnim štivom - mnoge situacije kojima svjedoče tadašnji arhitekti i urbanisti po mnogočemu podsjećaju na neke današnje.
Autorica u knjizi, koju je objavio Institut za povijesti umjetnosti, upozorava da su javni arhitektonski natječaji, na žalost, već nekoliko desetljeća tek formalno javna stvar, a u biti su usko strukovna tema, te stručnu i širu javnost poziva da razmisle "o svojoj odgovornosti za prostor kao jedan od najvrjednijih, teško obnovljivih i nenadoknadivih resursa".
Koja je važnost natječaja i što možemo naučiti iz primjera natječaja međuratnog Zagreba?
- Natječaji su istovremeno svjedočanstvo o statusu arhitektonske profesije, tj. arhitekture u društvu, odraz ambicija tog društva, pokazatelj odnosa unutar same arhitektonske struke, izraz aktualne arhitektonske produkcije i planerskih praksi, kao i onih važnih, pojedinačnih iskoraka izvan njih. Pouke su višestruke. Ključna je politika raspisivanja javnih arhitektonskih natječaja koje potiče gradonačelnik, povjesničar Stjepan Srkulj.
Naime, za razliku od svojega prethodnika, arhitekata Vjekoslava Heinzela, Srkulj temeljem općeg društvenog i strukovnog konsenzusa raspisuje natječaje za javne gradnje od općeg značaja - za regulatornu osnovu grada Zagreba i za prvi medicinski centar u Hrvatskoj, Kliničku i zakladnu bolnicu na Šalati.
Ovi natječaji dio su zajedničkog htijenja da Zagreb bude “novi, ljepši”, tj. da najsuvremenije arhitektonske i urbanističke prakse postanu identitetska odrednica Zagreba, vodećeg trgovačkog i industrijskog središta međuratne Jugoslavije.
Osim što raspisuje natječaje, Srkulj potiče i različite investitore da ih i sama provode. Ustupanje vrijednog zemljišta, besplatno ili za simboličnu naknadu, za zgrade poput palače JAZU, Doma likovnih umjetnosti, Hrvatskog radiše i sl. često uvjetuje održavanjem javnog natječaja, što predstavlja jamstvo arhitektonske izvrsnosti dostojne Zagreba.
Kakvo je bilo društvo tih godina te uloga i moć investitora i privatnog kapitala?
- Iako je Zagreb u međuraću bio multinacionalni grad, gospodarsko i kulturno središte regije, što danas na žalost nije, paralele sa suvremenim društvenim trenutkom su višestruke. I tada i danas radilo se o kapitalističkom društvenom uređenju u kojem je interes većine podređen profitu društvenih i političkih elita.
Dvadesetih godina Zagreb nekontrolirano raste, a gradske vlasti s Heinzelom na čelu, unatoč apelima stručnjaka da se donese nova, suvremena regulatorna osnova i program socijalne stanogradnje za desetke tisuća novopridošlih stanovnika, ignoriraju rastuće probleme.
Rezultat su visoke cijene stanova, neplanska izgradnja - radnički slamovi na Trnju, prostorna segregacija, dva grada potpuno različitog standarda sjeverno i južno od pruge, maksimalna eksploatacija zemljišta tj. pogodovanje privatnim investitorima…
Početkom tridesetih godina dolazi do promjene društvene paradigme - usvaja se najsuvremenija regulatorna osnova, i to u europskim razmjerima, čija je glavna zadaća upravo sanacija Trnja, a javno se postavlja i pitanje mogućnosti njezine provedbe, s obzirom da je glavnina zemljišta u privatnom vlasništvu, što je i danas glavna prepreka.
Entuzijazam je, na žalost, bio kratkog daha. Provedbu osnove spriječila je još jedna u nizu kriza, inače stalno prisutnih na našim prostorima, tada konkretno, ona svjetska ekonomska.
Kakvu su poziciju imali arhitekti i struka? Kako se mijenjala njihova uloga tijekom godina?
- Arhitekti tada rade uglavnom za investitore stambenih i poslovnih zgrada omogućavajući im da upravo kroz arhitekturu materijaliziraju svoj društveni status. Glavni nositelji progresivnih ideja, arhitekture u službi širokih narodnih masa, tada su arhitekti djelatni u gradskim i banovinskim tehničkim uredima, ali i na fakultetu i pri Školi narodnog zdravlja. Upravo oni imaju rijedak privilegij baviti se planiranjem i projektiranjem zgrada poput škola i bolnica.
akon rata, u socijalističkoj Jugoslaviji, zahvaljujući do tada nezamislivoj modernizaciji kako u privredi tako i u podizanju općeg društvenog standarda, uloga arhitekta se iz temelja mijenja. Temeljito razrađen sustav prostornog planiranja i veliki biroi nestali su u tranziciji, a zajedno s njima i utjecaj strukovnih udruženja, čime su arhitekti vraćeni na "tvorničke postavke".
U uvodu spominjete i zagrebački GUP. Kako se rasprava o GUP-u danas uklapa u temu vaše knjige?
- Natječaji su arhitektima iznimno važni ne samo zbog mogućnosti afirmacije već i kao prilika da se bave kompleksnim i zanimljivim projektnim zadacima. Tradicija natječaja kod nas je duga, ako uzmemo u obzir i natječaj za regulaciju grada Rijeke iz 1873., gotovo 150 godina. Natječaji su, međutim, istovremeno i veliki trošak i rizik jer u konačnici investitor ne mora nužno dobiti rad s kojim je zadovoljan.
Iz ovih razloga, ali i mogućnosti izravnog sklapanja pogodbe s projektantima, spomenuti članak 99. konačnog prijedloga Izmjena i dopuna odluke o donošenju GUP-a grada Zagreba je bio poziv na uzbunu i mobilizaciju struke, koja je pokazala zavidnu razinu jedinstva i borbenosti, kao i nakon predstavljanja projekta Zagrebački Manhattan i zagrebačkog potresa. Predizborno je vrijeme, tako da o navedenom prijedlogu GUP-a trenutno nije ni primjereno niti potrebno raspravljati.
Ljudi koji budu vodili grad nakon izbora moraju biti zaštitnici dobara s kojima raspolažemo i interesa građana koji ih plaćaju.