Imao sam još kao dječak običaj kopati rupe u zemlji. Vrt bi svaki dan ukrasila bar jedna nova jamica koju bih vrijedno izbužao plastičnom lopaticom, a zemlju i kamenčiće pospremao u prateću kanticu s utisnutim logotipom Jugoplastike. Onda bih sve istresao u rasklimanu igračku kiper i istovarivao dva metra dalje. Nonića je zabavljalo gledati ambicioznog unuka krticu, ali je ipak redovito zatrpavao moje prve jame.
Bilo je to vrijeme prije mojeg polaska u prvi razred osnovne škole, vrijeme u kojem sam na pitanje što ću biti kad odrastem spremno odgovarao - rudar! Zašto? Jer volim kopati, odgovarao sam razvlačeći usne u širok osmijeh koji je otkrivao prve škrbave zubiće.
Srećom po moj životni razvoj, vrlo sam brzo odustao od igranja lopaticom, grabljicama i kanticom te kopa...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....