S kompjutorskih zvučnika u uredu Idisa Turata u zgradi bivšeg lučkog skladišta na Delti u 8 ujutro piče White Stripesi, odgovarajući soundtrack za junački početak radnog dana. Glazba je vrlo bitna u životu ovog riječkog arhitekta i u svojim rečenicama stalno koristi glazbene reference. Susjednu prostoriju uredio je za probe benda. Idis svira bas gitaru, na gitari je Vlado Simčić Vava (ex Laufer), na drugoj gitari Želimir Gržanić (Blagdan Band, ex Brain Damage), a bubnjar je Slobodan Grujičić Bobo (ex Kojoti, Belfast Food, Grad, Let 3, Merita’s, Urban & 4....). Bend još nema konkretnog imena (ili je Idisa možda sram obznaniti ga), ali to nije ni bitno jer ionako nemaju pretenzije za proboj na scenu.
Neki ljudi mojih godina imaju konobe i suše pršute, a ja imam ovo. Ovo je moja konoba. Ne zanima me sport, nemam nikakvih hobija, samo glazbu. U srednjoj školi imao sam bend s Prljom (pjevačem Leta 3, op. a.), a da nisam postao arhitekt, bio bih glazbenik. Najčešće imamo probe nedjeljom, to je idealno za premostiti rupu do ponedjeljka - govori Idis Turato.
Radni tempo
Za arhitekturu je, čini se, bio genetski predodređen - i otac i djed i stric bili su mu arhitekti, a u svojoj 47. godini nabio si je radni tempo kakav mogu držati samo istinski zaljubljenici u svoj posao. Pola radnog vremena je u birou u Rijeci, a pola predaje na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i Splitu. I on još to smatra usporavanjem.
Imao sam priliku ostati na fakultetu nakon diplome, ali odlučio sam se prvo dokazati na poslu, doktorirati i doći na fakultet na temelju referenci. Glupo je s pedeset godina glumiti da si tinejdžer, ispadaš smiješan, kao Guns’n’Roses. Ovo je nešto što želim raditi idućih 20 godina - priča.
Nedavno je dobio još jedno u nizu priznanja koja je zaradio u svojoj karijeri, nagradu “Drago Galić” u sklopu Godišnje izložbe realizacija za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture za Nest and Cave House u Voloskom.
- Drago mi je dobiti nagradu, ali ne radim zbog njih. One su na neki način pokazatelj da sam na pravome putu. Ali ovaj projekt mi je možda i najdraže iskustvo u 25 godina rada i super je što sam baš za njega nagrađen. Nikada nisam imao bolji odnos s čovjekom za kojega radim. Puno sam puta radio zgrade koje su škole, vrtići, pastoralni centar. To su kuće koje generiraju zajedništvo, namijenjene su javnosti, i to je vrsta arhitekture u kojoj moraš zadovoljiti potrebe nekoliko tisuća ljudi. Ovdje, s druge strane, imaš obitelj i odnos je intiman, gotovo pa custom made. Kao gitara koja je rađena samo za tebe, vrat, magneti, nije rađena u Japanu za milijun korisnika - kaže o tom projektu Turato.
Priča s Nest & Caveom krenula je 2010., kada mu je pristupio klijent, mlad čovjek kojeg, kako kaže, do tada nije poznavao.
- Otišli smo na parcelu i vidio sam da se tu može napraviti prava stvar. Upoznao sam se s naručiteljem kroz dva-tri razgovora, nisam još davao ni službene ponude. Napravio sam malu maketu i tlocrt, gdje je odmah bilo jasno da bi kuću trebalo napraviti kao zaokrenutu slojnicu koja hvata pogled. Počeli smo se za dvije godine nalaziti tri puta tjedno i stvorio se intiman odnos. Zapravo smo gradili kuću skupa. Imao sam slobodu, ali i nevjerojatnu interakciju, kao kad nekome šivaš sako. Takva energija, takva iskustva nisu česta - govori.
Turato arhitekturu obiteljskih kuća smatra esencijom arhitekture, početkom i ishodištem svega, ali kaže da ljudi kuće grade iz različitih razloga, često samo da bi se pokazivali, što je potpuno pogrešno, ili za golo rješavanje egzistencijalnih potreba, gdje arhitektonska dimenzija ne uspijeva doći do izražaja. Ipak, prema njegovim riječima, u Hrvatskoj je uvijek bilo vrhunskih dostignuća i u tom segmentu.
Teški počeci
- Hrvatska ima izuzetno dobrih obiteljskih kuća, ali one nisu tako popularne jer javne zgrade uvijek plijene pažnju. Tek devedesetih, s pojavom kapitalizma, počelo je pokazivanje obiteljskih kuća, mediji počinju pisati o tome. O tome se nije pričalo 60-ih i 70-ih, čak i na svjetskom nivou. Šezdesetih možda nije bilo pristojno pokazivati obiteljsku kuću. Sve počinje u Americi, kad hedonistički lifestyle počinje brendirati takve stvari. Kod nas je to krenulo devedesetih, ali bilo je tu i prije izvrsnih kuća, kao što je Bregovčeva kuća Ive Robića, kuća Igora Emilija i tako dalje - priča Turato.
Interakcija s klijentom mu je vrlo bitna i pretpostavlja je umjetničkim ego tripovima.
- Tu sam u manjini jer arhitekturu ne doživljavam kao umjetnost. Arhitektura u jednom dijelu ima artističke elemente, ali to je možda 30 posto svega. Mislim da je projekt prvenstveno interakcija. Kuća sigurno ne bi bila takva kakva jest da sam je samo ja crtao. Mnogi su arhitekti jako frustrirani kad im se projekt kritizira, ali arhitekt koji misli da je njegova kuća nepromjenjiva je u krivu. Sve se prilagodi čovjeku, projekt se mijenja, dorađuje. Za sve projekte radim po 15 varijanti i iz njih napravim šesnaestu, sedamnaestu, ili se možda vratim i prvoj - govori riječki arhitekt. Priznaje da mu je velika prednost, za što se izborio u 20 godina rada, prepoznatljiv autorski pečat pa naručitelji, kada ga angažiraju, znaju što od njega mogu očekivati.
Kretao je s poslom početkom devedesetih, u nezahvalno vrijeme za arhitekturu.
- Bio je rat, imao sam obitelj i možda 300 maraka u džepu, a Saša (Radnić, op. a.) i ja nudili smo uređenje interijera. Danas se govori o krizi, ali što je tek onda bilo. Iako, tada se naziralo svjetlo na kraju tunela, kraj rata, ulazak u Europsku Uniju, lizing, krediti. Danas nema ničega na obzoru i utoliko je mlađim generacijama teže nego što je bilo nama - kaže.
Solo vode
Skoro dva desetljeća radio je u tandemu sa Sašom Randićem i njihova su prezimena u neku ruku postala brend. Razlaz je, po njemu, bio logičan slijed događaja, bez trzavica.
- Razišli smo se još 2009. iako to nismo službeno objavili. Nije tu bilo svađe, jednostavno je došlo vrijeme da krenemo svatko svojim putem. Imali smo biro u Rijeci i Zagrebu, Saša je preuzeo zagrebački, a ja riječki. Kao kada imaš bend, a onda kreneš u solo vode. Ono je bila Nirvana, a danas sam ja Foo Fighters, ne mislim na stil. Predivno je bilo tada, ali danas imam novi bend - govori Turato.
Smeta mu, kaže, estradizacija arhitekture koju provode mediji, kao i legalizacija bespravne gradnje koju smatra srozavanjem struke. U retrospektivi, kao najdraža iskustva ističe osnovnu školu Fran Krsto Frankopan u Krku i Pastoralni centar na Trsatu, zbog izazovnosti projekata i hrabrosti investitora, u ovim slučajevima krškog gradonačelnika Darija Vasilića i gvardijana trsatskog svetišta fra Serafina Sabola.
Pitam ga kakav je, kao arhitektu koji je imao priliku mijenjati vizure gradova, osjećaj biti autor nečega što ostaje za vječnost?
- Izvrstan. To je konstantna navala adrenalina. Kao kad si na koncertu, samo što taj osjećaj u jednom trenutku prestaje, a ovdje traje zauvijek. Ima, naravno, i projekata kojih se sramim i ne želim ih ni pogledati, ali ne bih o njima - zaključuje Idis Turato.