Umjetnik i aktivist Igor Grubić jedan je od domaćih autora čiji će se rad najčešće moći vidjeti na međunarodnim izložbama, a svojedobno je predstavljao Hrvatsku i na Venecijanskom bijenalu.
Poznati su njegovi radovi “Spomenik”, koji se bavi spomenicima NOB-a, “East Side Story”, koji govori o problemu nasilja i netolerancije prema osobama drugačije seksualne orijentacije, “Velvet Underground” u sklopu kojeg intervjuira zatvorenike iz Lepoglave fokusirajući se na njihovo djetinjstvo, akcija “Male lekcije citata” u sklopu Subversive festivala te jedan od njegovih najranijih radova “Crni peristil”, koji je bio hommage akciji “Crveni peristil” i kojim je na sebe privukao pažnju likovne kritike te dobio tužbu, ali i nagradu 33. zagrebačkog salona. Izlaže na nekim od najvažnijih međunarodnih likovnih manifestacija, a njegov je rad otkupilo dvadesetak međunarodnih muzejskih kolekcija od kojih su i londonski Tate Modern, Kunsthaus Zürich, Muzeum Sztuki Łódź, Kadist Art Collection, Kontakt Collection...
Ne nedostaje mu, dakle, referenci. Međutim, za izložbu u Napulju otvorenu ovih dana reći će da mu je među najdražima. U tom je talijanskom gradu izveo pedeset intervencija, o čemu govori za Jutarnji list: “Riječ je o projektu Another Green World na kojem sam surađivao tokom dvije i pol godine s kustosicom Adrianom Rispoli, uz organizacijsku podršku Fondazione Morra. Projekt se sastoji, dakle, od pedeset mikrointervencija na neoklasicističke skulpture, fontane, hramove i palme koje se nalaze u okviru parka Villa Comunale. Radove sam podijelio u nekoliko poglavlja, kao što su mikropolitičke izjave, male lekcije citata, crne marame, nosevi i trake, lente, How To, Suprematističke kompozicije. Svi radovi su povezani, i zajedno čine dramaturšku cjelinu.”
Igor Grubić citira, među ostalim, i Josepha Beuysa, Vladimira Majakovskog, Bertola Brechta, Mao Cetunga. Objašnjava nam o kojim je citatima riječ i u koji ih je kontekst postavio: “Dok su na velikim crnim transparentima postavljenim na hramove, fontane i palme otisnuti moji tekstovi, oko vrata skulptura čiji su protagonisti povijesne ličnosti ovješeni su kartonski transparenti na kojima su sprejem napisane angažirane parole nekih od značajnih mislioca, a neke od njih i vi spominjete. To se nadovezuje na moje radove još iz devedesetih godina kada sam u javni prostor stavljao angažirane citate ili parafraze. Taj projekt sam kasnije nazvao ‘Male lekcije citata’, pri čemu sam u raznim gradovima postavljao kartonske transparente na spomenike i tako bi oni oživljavali i postajali komentatori današnje društveno-političke situacije. Neki su od citata: ‘Razbijamo u komade mit o apolitičnosti umjetnosti’ - Majakovski; ‘Revolucija nije vrtna zabava’ - Mao; ‘Revolucija, to smo mi’ - Beuys; ‘Umjetnost nije ogledalo stvarnosti, već čekić kojim se oblikuje’ – Brecht; ‘Najnasilniji element društva je neznanje’ - Emma Goldman. Međusobnom interakcijom mojih tekstova te citata s drugim, raznolikim mikrointervencijama nastojim graditi dijalog s okolinom, kao i naraciju čitavog projekta.”
U Napulju, kaže, boravi posljednje četiri godine intenzivno. Pitamo ga koliko ga je inspiriralo klasicističko okruženje parka Villa Comunale u kojemu je stvarao: “Primijetio sam nedostatak parkova i zelenih površina. Villa Comunale je u staroj jezgri grada najveći park, i prepun je neoklasicističkih skulptura, hramova, fontana koje su pod zaštitom UNESCO-a. Tako da nam je za čitav projekt bilo potrebno dobiti hrpu dozvola. Bilo mi je gotovo pa nevjerojatno da je jedan park od takvog značaja za javnost zapušten i devastiran. Skulpture i arhitektura su u lošem stanju, i to mi je bio jedan od povoda za intervenciju. Analizirajući ikonografiju skulptura došao sam na ideju da kreiram narativ kojim nas vode mitološki likovi kao kroz svojevrsno ‘putovanje heroja’ ka samospoznaji, samorealizaciji. Na kraju parka nas visoko na palmama dočekuje dugački transparent s natpisom iz jednog mog starijeg rada: ‘Jedina revolucija je duhovna evolucija’.”
Izložba je umjetnikova posveta javnim vrtovima. Kako kaže: “Velik značaj zelenih površina, vrtova i parkova u velikim gradovima i gusto naseljenim urbanim zonama dodatno je potenciran u doba pandemije, kad nije bilo moguće okupljati se u raznim edukativnim, kulturnim institucijama, sportskim centrima i slično. Zeleni su prostori postali mjesta rekreacije, edukacije, mjesto za meditaciju, smiraj, vitalne i mentalne okrijepe. Osim toga, zajednički vrtovi kao i parkovi pomažu nam da se susrećemo, razmjenjujemo iskustva, da izađemo iz izolacije, usamljenosti te osjećaja otuđenosti koji dominira u betonskim džunglama. Kontakt s prirodom je od suštinske važnosti za duhovno zdravlje svakog čovjeka, i u tom smislu se nikada ne smijemo prestati boriti za očuvanje zelenih površina u gradovima.” U projektu je surađivao s više ljudi: “Održao sam radionicu s učenicima iz srednje škole Carlo Poerio u Napulju, te volonterima dviju organizacija, Premio GreenCare i Fondo Ambiente Italiano, koje se bave zaštitom prirodnog i kulturnog nasljeđa. Također sam surađivao i s multimedijalnim umjetnikom i glazbenikom Robertom Puglieseom, koji inače radi multisenzorne audio-vizualne instalacije. Prema mojim naputcima i sloganu projekta, komponirao je simfoniju ‘Another Green World is Possible’ koja je trebala biti izvedena u jednom od otvorenih paviljona u parku. Zbog zabrane mjera okupljanja koncert je, nažalost, odgođen, no posjetitelji su mogli skinuti file i slušati kompoziciju, preko QR koda koji se nalazio na plakatima i brošurama koji su postavljeni po čitavom parku, a koji se i dijele.”
Igor Grubić iz Napulja je otišao za Palermo, gdje također priprema izložbu. Na Siciliji je svojedobno izveo rad u kojemu je ukazao na nepostojanje džamije. Kako je to prošlo, koje su bile reakcije? “Tijekom istraživanja koje sam provodio na Siciliji za projekt 'Arhitektura koja nedostaje' uvidio sam da ne postoji izgrađeno niti jedno klasično zdanje džamije, unatoč velikom broju pripadnika islamske zajednice. Članovi zajednice unajmljuju kuće ili stanove u tu svrhu koji im postaju okupljališta za molitvu. Dok sam s njima razgovarao, isticali su da im je jednog dana san izgraditi pravu klasičnu džamiju s minaretom. Slijedom te činjenice, odlučio sam napraviti prvi simbolični korak ka realizaciji tog sna. U javnom prostoru postavio sam tri elementa koji simbolički predstavljaju ovu duhovnu građevinu. Još ponegdje postoji jaki katolički fundamentalizam, zbog čega i je za vrijeme vladavine Berlusconijeve desne koalicije po političkom ključu zabranjena izgradnja džamija. Potrgano je nekoliko plakata s orijentalnim mozaikom, ali na kraju su reakcije publike bile izrazito pozitivne i dobio sam puno poruka podrške. Inače, u okviru rada prvi put na Siciliji mujezin je izvodio ezan, islamski poziv na molitvu, u javnom prostoru. Omamljujuće meditativno je bilo čuti, pred svitanje u tišini, kako ezan odzvanja kanjonom u kojem je stara gradska jezgra.”