Dana 22. siječnja u 18 sati u Knjižnici Pučkog otvorenog učilišta održat će se promocija časopisa "15 dana", posvećenog opusu Andrije Mutnjakovića, na kojoj će autor osobno predstaviti svoj rad.
Uz gostujuću urednicu Jasnu Galjer, o vizionaru arhitekture u ovom broju pišu Krešimir Rogina, Darko Fritz, Rilind Cocaj.
"Djelovanje arhitekta i akademika Andrije Mutnjakovića utemeljeno je na poimanju arhitekture kao ideje. Toj je viziji dosljedan tijekom čitave profesionalne karijere.
Kako nam je rekla Jasna Galjer, među ostalim će se govoriti i i o njegovoj teoriji o stanovanju, nakon Drugog svjetskog rata.
Učio je od Galića, Iblera, Haberlea i drugih protagonista hrvatskog modernizma. Međutim, u formiranju njegove autorske osobnosti i intelektualne širine pogleda na arhitekturu i društvenu ulogu arhitekta već od studentskih dana snažno su prisutne ideje o oslobađanju arhitekture od formalizma. Opčinjen vizijama koje poništavaju granice mogućega, prodorima avangarde ruskih konstruktivista 1920-ih, futurističkim projektima Buckminstera Fullera i pop arhitekturom 1960-ih, Mutnjaković je oduvijek razmišljao o arhitekturi na način koji je bio ispred svojeg vremena. Vjerojatno u tome treba potražiti razloge što su projekti najčešće svrstani u kategorije utopijskih, futurističkih ili eksperimentalnih vizija lebdećih gradova i mobilnih kuća-strojeva, proglašeni neprikladnim tehnologiji 20. stoljeća.
Neovisno o pokušajima pridruživanja trendovima, Mutnjakovićevo djelovanje nije moguće razumjeti izvan konteksta razmjene i umrežavanja arhitektonske kulture. U tom se okviru potvrđuje njegova pripadnost proširenom polju arhitektonske kulture, u kojem se međusobno prožimaju teorijski, kritički, edukativni, historiografski i istraživački s aktivističkim i projektantskim aspektima autorovog djelovanja", piše Galjer te nastavlja:
"Budući da je značajan dio kritičkog diskursa, promoviranja i populariziranja arhitektonske kulture, dizajna i kulture svakodnevnog života u radu Andrije Mutnjakovića povezan s medijskim prostorom, namjera je rasvijetliti i ulogu časopisa 15 dana, gdje je intenzivno surađivao 1960-ih godina. Pri tome je naglasak na interdisciplinarnim modelima tumačenja koji se odlikuju različitim metodološkim pristupima i donose nove znanstvene i stručne priloge analizi i interpretaciji osebujnog autorskog opusa. Analogno tematskoj širini, temat uključuje različite žanrove, od govora u prvom licu do vizualnog eseja. Zastupljene su neke od ključnih tema, od Mutnjakovićevog redefiniranja odnosa suvremenosti prema tradiciji, utjecajima ideologije u arhitekturi i urbanizmu, do suradnje s umjetnicima. Karakterističan je primjer „dekodiranje“ projekta Narodne i univerzitetske biblioteke Kosova (Priština, 1971.-1982.), gdje se primjenom sinteznog pristupa na osnovi precizno raščlanjene geneze projekta konstruira novi narativ o značenju oblikovanja arhitektonikom. Analiza projekta revitalizacije Stare gradske vijećnice u Zagrebu (1968.-1975.) također se zasniva na inovativnom čitanju, koje ističe pionirski doprinos Andrije Mutnjakovića primjeni digitalne tehnologije, kontekstualizirajući njegovo arhitektonsko djelo u okviru programirane umjetnosti.
Cilj nam je ovim tematskim brojem časopisa 15 dana posvećenom Andriji Mutnjakoviću istaknuti povijesne i kritičke uvide koji njegovo djelovanje pozicioniraju u kontekst suvremenih pogleda na arhitekturu, urbanizam i dizajn".
O Mutnjakoviću smo nedavno pisali, Uz dokumentarac ‘Kuća kao tratinčica‘. Među ostalim i o kući po uzoru na cvijet, tratinčicu,
Bilo je to lako zamisliti - živjeti u skladu s prirodom, u kući s otvorenim krovom i pogledom na nebo. Tako sam zamišljala gledajući njegov projekt, a noću bi se latice sklopile i stvorile krov nad našim glavama. U jednom mi je razgovoru rekao da je htio napraviti arhitekturu u skladu s prirodom, "da se krov, koji je danju otvoren, navečer skupi. Nije to ništa posebno, kinetička su svojstva u prirodi, tratinčica to radi svaki dan. Poslao sam rad u Hollywood, mjesto sa zvijezdama i puno kapitala." Sedamdesetih je sudjelovao, naime, na natječaju u Americi, u Los Angelesu, i osvojio visoko mjesto i nagradu. Kasnije je tumačio da je tratinčica, upravo zbog tih svojstava, inteligentnija od čovjeka. Središte tratinčice je život. Jednom je na predavanju objašnjavao da latice nemaju veze sa životom, one su čisti pokrov koji se zatvori kad padne mrak i kad počne padati kiša. A baš to htio je postići Domobilom.
Naravno, riječ je o simbolici, kada je riječ o njegovu tumačenju, i o utopijskoj arhitekturi, no koja je možda i predvidjela neka kasnija zbivanja u organskoj arhitekturi.
Drugi utopijski projekt hrvatske arhitekture, rekla bih da je mnogo više predvidio ono što će se danas događati, djelo je Vjenceslava Richtera. Zamislio je utopijski projekt, zgradu u kojoj bi živjelo i radilo deset tisuća ljudi, a ideja da se sve što je čovjeku potrebno nalazi na petnaest minuta udaljenosti bliska je ideji današnjeg petnaestominutnog grada. Treba napomenuti da je i jednog i drugog autora podržavala velika Vera Horvat Pintarić.
Tada smo pisali: "Andriju Mutnjakovića relativno sam nedavno vidjela u gradu. Iako ima 95 godina, i dalje se kreće poput mladića. Impresivno". U međuvremenu je napunio 96.
Kada je s druge strane riječ o njegovim zgradama u javnom prostoru, od kazališta Trešnja, gimnazije Lucija Vranjanina, pa do Gradske skupštine Zagreba, odnosno njezine unutrašnjosti, takvih djela ne bi trebalo biti previše. Zamislite kakav bi bio grad kada bi ga radio isključivo Mutnjaković, bez trunke smisla za minimalizam, obuzdavanje rukopisa, njega zanima samo raskoš, mnoštvo oblika.
Svega sam se toga sjetila kada sam počela gledati dokumentarac o ovom arhitektu. Naziv filma je "Kuća kao tratinčica, producenti su Akademija za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, a prikazan je u HAZU.
Prvo sam oklijevala pogledati film zbog tih nekoliko intervjua koje sam imala s Mutnjakovićem tijekom godina, činilo mi se da o njemu već sve znam, no eto, prevarila sam se. U filmu, dok sjede u Osijeku, uz rijeku, arhitekt govori o tome kako je u mladim danima svirao tamburu na plesnjacima koji su počinjali u pet sati. Tako je kao mladić zarađivao novac, išlo bi se od stola do stola i svirajući sakupljalo novac. Mlađi brat ugledao se na starijega, Andriju Mutnjakovića. Kad je stigao u Zagreb na studij, priča Mutnjaković u filmu, nije baš bilo novca, hranio se kod rođaka.
Živi u središtu Zagreba, a atelje, radni prostor, ima već desetljećima u Folnegovićevu naselju. Često mu dolaze unuci i praunuci tamo, zanimljivo im je. Pokazuje kako je jedan od praunuka nacrtao kuću na stablu. Pokazuje i Oxfordov rječnik arhitekture, pod pojmom kinetičke arhitekture njegov je projekt. Dodaje i kako ne voli termin upravljanje prostora jer njima, kaže, upravljaju političari. Veliki je erudit, što se vidi i kad objašnjava, recimo značaj renesansnog majstora Andree Alessija, kojemu je napisao knjigu, s fotografijama Luke Mjede. U HAZU upravo najavljuju i skup o Alessiju, koji počinje u petak.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....