Kada pomislimo na mirovinu, često zamišljamo mirne šetnje, tihe jutarnje rituale i smirenije dane. Za Tatjanu Pisek Verlić (65), zagrebačku pjesnikinju, slikaricu, dječju književnicu i terapeuta, mirovina je označila sasvim novo poglavlje, otkrivanje svijeta kroz umjetnost, pisanje i kreativno istraživanje, onako kako je to dosad činila samo u mašti. Njezina nova izložba, „Metapolis 13“, vodi nas kroz nepoznate gradove, skrivene šume i vijugave rijeke, mjesta koja postoje samo u dimenziji mašte, dok Tatjana, kroz svaku sliku, otkriva granice ljudske kreativnosti.
Vaša nova izložba „Metapolis 13“ izgleda kao putovanje u sasvim drugačiji svijet. Kako biste opisali ovaj projekt?
„Metapolis 13“ je, na neki način, moj unutarnji atlas. Svaka od 13 slika vodi gledatelja kroz imaginarne gradove, rijeke i šume koje nisu vezane za našu stvarnost, ali su oblikovane kroz iskustva, sjećanja i intuiciju. Ideja je bila stvoriti svjetove koje može doživjeti samo duh koji istražuje i ne boji se nepoznatog. Sada, u mirovini, imam vremena i energije da eksperimentiram, da istražujem nove dimenzije i prepustim se procesu bez pritiska.
Mirovina često donosi mir, ali i rutinu. Kako ste pronašli novu energiju u ovom razdoblju?
Ranija mirovina je, za mene, bila prilika da ponovno otkrijem kreativnu stranu sebe. Dok sam radila, uvijek sam bila pod određenim obavezama i ograničenjima, pa se kreativnost ponekad osjećala sputano. Sada imam luksuz vremena da slikanje, pisanje i istraživanje postanu centralni dio mog dana. Svaka boja, svaka linija na platnu je prilika da ponovno osjetim život u punini. To je svojevrsna nova energija koja me gura naprijed i čini da se osjećam revitalizirano.
Vaš životopis je impresivan, kuharica na drvenom jedrenjaku, pjesnikinja, slikarica, dječja književnica, terapeut… Kako sve te uloge oblikuju vaš umjetnički izraz?
Svaka disciplina koju sam prakticirala donijela je svoj doprinos. Pisanje me naučilo izražavanju emocija, slikanje je razvilo intuiciju, a rad s ljudima kao terapeut mi je omogućio da razumijem unutarnje pejzaže čovjeka. Sve to zajedno čini da slike iz „Metapolis 13“ nisu samo vizualni prikazi, već mjesta koja dišu, imaju svoj ritam i vlastitu priču.
Kada ste počeli pisati i slikat? Što vas je motiviralo?
Pisati sam počela početkom 90-ih. Poezija je bila način da svoje emocije pretočim u nešto opipljivo, kao terapija za dušu. Prvu zbirku pjesama objavila sam 1994., a 2001. sam izdala prvu dječju bajku „Dobra vila Štefica“ koja je prije nekoliko godina dobila svoj nastavak kroz dvojezično izdanje. Slikati sam počela kasnije, samouko, istražujući razne tehnike i stilove, koristeći svijet, kako svoj unutarnji, tako i onaj oko sebe kao inspiraciju. Uostalom, svaka nova izložba je istraživanje, ali i dijalog s publikom.
Vaša izložba otkriva svjetove koje ne možemo posjetiti u stvarnosti. Kako to uspijevate prenijeti kroz slike?
Kada slikam, dopuštam da mašta vodi. Nije riječ samo o tehničkoj izvedbi; važno je da slike komuniciraju prostor, atmosferu i emociju. „Metapolis 13“ uključuje gradove u centru post apokalipse, rijeke koje vijugaju izvan logike, šume u kojima vrijeme teče drugačije. Svaki gledatelj može ući u te svjetove i doživjeti ih na svoj način. To je čarolija umjetnosti, omogućuje putovanje i otkrivanje, čak i kad ostajemo u stvarnom svijetu.
Koje reakcije ste dobili od publike na prethodnu izložbu „Infinite Dimension“?
Bile su izvanredne. Ljudi su osjetili emociju i energiju koju sam uložila, a mnogi radovi našli su domove u kojima će nastaviti pričati svoju priču. To mi daje osjećaj da ono što stvaram nije samo moje, već dio kolektivnog iskustva.
Vaša inspiracija uključuje svemir. Što vas posebno privlači u toj temi?
Svemir je istovremeno kaotičan i savršen, apstraktan, ali i konkretan u svojim zakonitostima. Taj kontrast je fascinantan, kroz slike mogu istraživati nepoznato, a istovremeno povezati se s nečim univerzalnim. Umjetnost je puna inspiracija svemirom, od Van Gogha do otkačenih djela Petera Maxa, i ja nastavljam tu tradiciju, ali kroz svoj osobni pogled.
S obzirom na sve hobije koje imate, kako izgleda vaš dan u mirovini?
Svaki dan započinje meditacijom, ponekad vježbama BARS tehnika za opuštanje, pa zatim slikanje i pisanje. Poslije toga nastavljam s obiteljskim obavezama, druženjem, edukacijom, ranije sam balansirala i tečaj engleskog i zbor, ali danas je tempo ipak lakši. Vrijeme se čini kao da leti, ali sada ga koristim svjesno, svakom trenutku pridajući vrijednost.
Koji su vam planovi za budućnost?
Nove izložbe i knjige su svakako u planu. Već radim na seriji koja bi mogla biti nastavak izložbe „Metapolis 13“. Štefica, moja junakinja iz slikovnica, možda će opet krenuti u avanturu kroz nove, imaginarne svjetove. Umirovljena sam, ali osjećam energiju da stvorim, istražim i nastavim rasti. Uostalom, život je svakodnevna škola, koju u mojim godinama prigrlite s puno više volje.
Koja je poruka vašim vršnjacima ili svima koji strahuju od mirovine?
Najvažnije je shvatiti da mirovina nije kraj, već početak novog poglavlja. Godine donose slobodu, mudrost i hrabrost. Ono što je ključno jest prihvatiti ih otvoreno i iskoristiti priliku za stvaranje, istraživanje i osobni rast. Sve ono o čemu ste maštali, ali niste imali vremena da se tome posvetite još uvijek vas čeka. Mirovina je onaj trenutak kada si kažete "sad il nikad", uostalom, ako imate volju i strast, ona vam ona zaista može biti najproduktivnije i najuzbudljivije razdoblje života.
Izložba "Metapolis 13" počinje 22.10.2025. te traje do 5.11.2025. u knjižnici Kajfešov brijeg (Knjižnice grada Zagreba, ul. Gualdo Tadino 4)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....