U osamdeset i šestoj godini preminuo je u Zagrebu kipar, Korčulanin Lujo Lozica. Sprovod će biti danas u Lumbardi. Lujo Lozica, rođen u siječnju 1934. godine, puno mlađi je brat Ive Lozice koji je također bio kipar. Lako je pretpostaviti da je krenuo umjetničkim putem pod utjecajem svojeg starijeg brata.
Treći se brat Ante odlučio, pak, za arhitekturu. Iako, prve su poduke u klesarskoj vještini stekli u očevim kamenolomima na otocima Vrniku i Pelegrinu. Brat mu je studirao kod Meštrovića i Kršinića, te na École des beaux-arts u Parizu, a zbog sudjelovanja u partizanskom pokretu strijeljan je 1942.
Lujo Lozica osnovnu školu je među ostalim pohađao i u zbjegu u El Shattu. Po povratku, završava školu u Korčuli te upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Brat mu je studirao u klasi Kršinića i Meštrovića, a on je bio u klasi Radauša i Augustinčića koji je odmah prepoznao njegov talent i pozvao ga u svoju majstorsku radionicu. Opus Luje Lozice najpoznatiji je po fino izrađenim, lirskim ženskim aktovima, koji najčešće izranjaju iz bijelog mramora.
Osim toga, bavio se i javnom plastikom, primjeri su spomenici u Zagrebu kao što su Ranjenik, fontana Igre s vodom, Kupačica, spomenik Vladimiru Nazoru, da nabrojimo samo neke, te spomenik Grigoru Vitezu u Novoj Gradiški. Izvan Hrvatske najpoznatija je Sjedeća karijatida u Bruxellesu. Bavio se i restauracijom, slikarstvom i ilustracijom. U Lumbardi je u nekoliko navrata vodio ljetnu školu za oblikovanje u kamenu. Djelovao je od osamdesetih i u San Marinu, gdje je otvorio Školu za usavršavanje u kiparstvu.
Na stotu obljetnicu rođenja njegova brata, 2010. godine, organizirao je preko svoje udruge, Ministarstva kulture i Općine Lumbarda, restauraciju njihove rodne kuće. Zadnjih godina s prepoznatljivom sijedom bradom, klesao je uz more, o njemu je reportažu donio Le Figaro, pišući kako se pri posjetu Korčuli nikako ne smije zaobići atelje ovog poznatog kipara. Nije ga zanimalo, doduše, preveliko eksponiranje u javnosti, uživao je radeći u ateljeu uz more.