U intervjuu koji je dala za Vox feminae, na posljednje pitanje sugovornice - Koje priznanje smatrate najvažnijim u karijeri? - Marija Braut odgovara: “Jednom će netko gledati moje još neobjavljene negative, koje ću dati muzejima i galerijama, i poželjet će ih razviti i postaviti izložbu. To će mi biti najveće priznanje.” Studeni je 2012, osamdeset tri su joj godine, svježe je pameti, poštapa se staračkim štapom, i nema više snage, a možda ni motiva, da radi onako kako je radila u prethodnih pedesetak godina. Kaže da joj je kći kupila malu digitalnu kameru, i da njome nasitno fotografira. Ali to nije to, ona je fotograf iz laboratorija, iz tamne komore. Unutra se stvaraju fotografije. Digitalna slika je nešto drugo: zaustavljeni trenutak viđene stvarnosti. A opet, digitalna fotografija je korak prema ostvarenju njezine opsesivne ideje o idealnom fotografiranju: kada bi oko bilo fotografski aparat, kaže Marija Braut, tada bi se jednim treptajem mogao snimiti svaki doista važan prizor. Ovako, dok podigneš kameru, prizora već nema, čarolija je nestala.
Slikanje mraka
Njezine slike, one koje je snimala na film i sama ih razvijala, djeluju arhaično. To je Zagreb iz današnjih doba, ili otprije četrdesetak-pedeset godina, kada se rađao i rastao novi grad, na južnim obalama Save, ali sve na tim slikama izgleda kao da je snimljeno tridesetih, četrdesetih godina. Arhitektura ravnih crta i oštrih uglova, tamnih ploha u kojima se vidi sama suština mraka. Marija Braut fotografirala je mrak u haustoru, u prozoru, u sjenama zagrebačkih zgrada, onako kako su to već jako davno činili Đuro Janeković i njen veliki učitelj Tošo Dabac. Od živih fotografa tako je slikao još samo umjetnik i kroničar Višegrada Alija Akšamija. Ali on je slikar bosanske provincije, a ona slikarica Zagreba. Njihove fotografije djeluju arhaično jer su dovršavane i nadograđivane u tamnoj komori. Poslije se više nije tako radilo.
Marija Braut posljednja je portretistica Dubrovnika. Mnogi su prije nje taj grad slikali, i svojim ga slikama poopćavali. Lice Dubrovnika lice je iz modnog žurnala. Grad izgleda kao manekenka koja je već toliko puta fotografirana na modnoj pisti, da je ostala bez svoga prirodnog lica. Ona je stigla u Dubrovnik u neka sumorna doba, da fotografira rat i ratne posljedice. I kako to već biva, na njezinim se slikama prikazalo nešto što drugi nisu vidjeli, i što je izmicalo čovjekovu pogledu, filmskom kadru koji se razvija između dva treptaja oka. Rat je ogolio grad. To znamo, i već smo vidjeli. Ali takav, ogoljen, Dubrovnik Marije Braut kao da izlazi iz podsvijesti i iz sjećanja živih, i iz sjećanja mrtvih, koji su Stradunom prolazili mimo vremena i mimo svih ratova. Na nekoliko njezinih slika je Stradun pod kišom, usred zimske južine, rijetki prolaznici natkriljeni kišobranima, i nema izloga, nema otvorenih dućana, nema ničega, mimo postrojenih zaškurenih prozora. Na tim fotografijama nije vodila računa o kompoziciji, o skladu i simetriji. Snimila je kišu na Stradunu, kao da snima san i sjećanje. Nešto je hipnotičko na tih nekoliko kišnih fotografija Dubrovnika. Kao da se kiselina razlila po grafičkoj ploči, i razjeda sliku grada.
Tuga fotografa
Ali Dubrovnik je samo izlet. Kao što je, desetak godina poslije, snimala New York. Pješačila je po tom beskrajnom gradu, i slikala ga. Je li i to bila gubitnička gesta? Otputiti se iz dalekog, malog i bezimenog Zagreba da bi se za svoju dušu slikao New York? Marija Braut nastupala je kao gubitnik. To je bila cijeloga života, čak i onda kada su je - tražeći svoje kolektivne kulturne identitete - već preozbiljno shvaćali. Ali nije bila provincijalka, i nije kao provincijalka išla u New York. Istinski fotograf mora biti gubitnik. Promatrač koji ni u čemu ne sudjeluje, kojem ne pripada ništa od onoga što vidi.
Fotograf je po prirodi stvari tužan čovjek. Toliko toga vidi, a sve je uzalud. Marija Braut žena je s viškom biografije. Mnogo toga joj se dogodilo, a kada se u životu previše toga događa, mora biti velikih nesreća. Život nije film da sve to čovjek podnese. O njezinim nesrećama se pripovijedalo po Zagrebu i pisalo po tupavim ženskim magazinima. O tome bi se prolaznici došaptavali kada bi je sreli s druge strane ulice, na Gornjem gradu ili na Ilici. Djelovala je pomalo sumanuto. To je bio način na koji se štitila od ljudi. Imala je lijepu, uspravnu figuru, i lice zamrznuto pred plač. Pušila je ulicom. Pogled na Mariju Braut bio je pogled na savršen fotografski prizor. Moglo ju se uhoditi i snimati.
Molba za dodjelu ateljea
Na jednoj od najčešće citiranih njezinih fotografija je mlada, sama u vjenčanici, kako žuri uz Gornji grad. Snimljena u rani popodnevni sat, u doba kratkih sjena i prejakog svjetla, u neka ranojesenja doba, ova slika udvaja reportažni realizam i čaroliju, san i magiju. Kako vrijeme prolazi, mijenjaju se mode i stari prizor, tako se čarolija razvija. Eh, kakav je nekada bio svijet! To se vidi na fotografijama Marije Braut, kao što se vidjelo na fotografijama Toše Dapca. A na zidu, kojemu se mlada primiče plakati su za “Međunarodni sajam cvijeća”. Sudeći po dizajnu i po obliku slova na plakatu, godina je sedamdeset i neka. Čovjek može jako dugo gledati u tu sliku.
Marija Braut je od Zagreba molila atelje. Rođena 1929. u Celju, došla je tu 1941, završila gimnaziju, upisala studij arhitekture i u Zagrebu provela cijeli život. Većinu slika tu je i snimila. Bila je portretist grada, premda je u tu ulogu nije uvela nijedna gradska služba, nijedna vlast. Svoju je sudbinu povezala sa sudbinom grada. Bila je robinja njegovih vizura, zatočenica svih zagrebačkih lica. I nisu joj dali atelje. Zagreb, kažu, ima problema s ateljeima za svoje umjetnike.
Zadnjih je godina sređivala svoju arhivu. Namjeravala je sve to pokloniti muzejskim i galerijskim ustanovama. U nadi da će je jednom stići ono najveće priznanje, da će netko razviti njene nerazvijene filmove, vidjeti što je na njima i iza groba joj tako produžiti život.