Već dulje pratim u The Guardianu, The New York Timesu i mnogim medijima međunarodnog ranga što radi slovenska umjetnica Jasmina Cibic. Od umjetnika njezine generacije s prostora bivše Jugoslavije, trenutačno, zasigurno nema autora koji ima jaču međunarodnu karijeru od nje. Činjenica da izlaže u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu velika je vijest za likovnu scenu. Nismo se, nažalost, stigle upoznati no dopisivale smo se i iznova se potvrdilo ono što uvijek primijetim, u više od dva desetljeća karijere koliko pišem u novinama: što veći umjetnica ili umjetnik, kustosica ili kustos, književnica ili književnik, to je jednostavnija i neposrednija osoba. Kompliciraju oni osrednji. Ili loši.
Jasmina Cibic rođena je 1979. godine u Ljubljani. Školovala se u Veneciji, živi u Londonu. Zapazila sam njezin rad prvi put na Venecijanskom bijenalu, od kojeg je sada već prošlo čitavo desetljeće. U širu su javnost dospjele tapete koje su se bavile insektom Anophthalmus hitleri. Riječ je o endemskom insektu koji je gotovo potpuno izumro zahvaljujući imenu s ideološkim nabojem, a koje mu je dao simpatizer nacista, entomolog Oskar Scheibel koji je, uzgred rečeno, živio u Zagrebu. On ga je imenovao 1937. godine. Sve je imalo svoju pozadinsku priču: dok je istraživala slovenske endemske životinje, umjetnica je primijetila da su među njima čak sedamdeset posto insekti. U oči joj je upao hitleri: s obzirom na pravila struke, imena se ne mogu mijenjati, pa je tako ostao naziv. Jedan članak objavljen u National Geographicu prouzročio je i ponovni interes neonacista za ovog insekta, pokušavali su ga uloviti gdje god su mogli, pa je još više postao ugrožen. Nesretna je buba bila jedan primjer, vizualno možda i najupečatljiviji u ovom sjajnom paviljonu, koji je s punim pravom imao široku recepciju međunarodne publike. Venecijanski je bijenale uvijek nakrcan, bilo pojedinim nacionalnim paviljonima, bilo umjetnicima koje je odabrao glavni kustos, i natjecanje je za pažnju promatrača poprilično. A niti dva dana novinarskog obilaska, uz treći kada se dodjeljuju nagrade, često ne budu dovoljna.
Pod nazivom "Za našu ekonomiju i kulturu" umjetnica se u slovenskom paviljonu bavila temom ideološki obojenog naslijeđa u Sloveniji. No priča je, dakako, univerzalna. Dok je davala intervju, za Guardian, u povodu nastupa u Veneciji, govorila je da osjeća kako je novi nacionalizam u istočnoj Europi već krenuo bujati. Bila je, naravno, u pravu.
Sredstvo moći
Izložba "Snovi koje zovemo svojima" u Zagrebu, čija je kustosica uz Leilu Topić sama umjetnica, može se pogledati do 7. svibnja, a pokazuje nekoliko cjelina. Jedna je od njih "The Gift", rad koji riječima same umjetnice, "crpi svoj dijalog iz povijesnih govora političara, diplomata, arhitekata i umjetnika, postavlja pitanje može li kultura u službi nacije biti išta osim trojanskoga konja prikrivene diplomacije i političkih interesa". Što kada režim ima mogućnosti baviti se kulturnim identitetom pojedine države, a što kada te građevine dobiju jedno sasvim drugo značenje, među pitanjima su koja postavlja film. Oslanja se na arhivirane postojeće debate, koje su se odvijale diljem Europe, kako država može koristiti kulturu kao sredstvo moći. Vizualno je sve besprijekorno, gotovo pa meditativno, a umjetnica ima i puno smisla za naraciju, za razvijanje priče.
U filmu je nekoliko građevina, služe kao svojevrsne kulise u kojima se radnja odvija, no njihov odabir nije nimalo slučajan, dapače, one su nabijene simbolikom. Svaka je od njih bila zamišljena kao svojevrstan dar vlade narodu: Palača naroda u Ženevi, dar međunarodne zajednice, Muzej 25. maja u Beogradu, dar Josipa Broza Tita, Palača kulture i znanosti u Varšavi koja je izvorno bila nazvana po Staljinu, i zgrada-spomenik na planinskom vrhu Buzludža u Bugarskoj, dar naroda. U "The Gift" je i središnjica Francuske komunističke partije u Parizu. Rad je to, ujedno i poklon Komunističkoj partiji slavnog Brazilca Oscara Niemeyera, nastao dok je znameniti arhitekt bio u egzilu u Parizu. S vremenom, u ovoj su se građevini održavali i drugi događaji, primjerice, modne revije.
Idealan poklon
Priča je sljedeća: angažirani su glumci koji su predstavnici nekoliko zanimanja, oni su arhitekti, umjetnici, glazbenici i svaki od njih, svojom pričom, pokušava uvjeriti sudačko tijelo pred kojim se pojavljuju da upravo oni imaju idealan dar za narod, i da država treba uzeti ono što oni predlažu. Bazirano na stvarnim primjerima kulturne produkcije iz vremena ideoloških kriza, svjevrsno je to natjecanje da baš oni osmisle idealan poklon koji će izliječiti inače podijeljenu naciju. Svoja mišljenja oni iznose pred šestero sudaca, jedan od njih tumači: dinamizam u umjetnosti i kulturi stvara dinamizam u naciji (valja podsjetiti da je, primjerice, Tito bio svjestan ove činjenice, često je naime to naglašavao).
Rad "The Gift" izložen je uz radove na papiru. Riječ je o fotografijama i kolažima utemeljenima na dva arhiva nastala od darova i donacija. Prvo je zbirka Umjetničke galerije nesvrstanih koja se čuva u Centru savremene umjetnosti u Podgorici, inače jedinoj službenoj zbirci umjetnina - darova šefova država, kulturnih djelatnika i umjetnika iz zemalja pripadnica Pokreta nesvrstanih. Drugi je fotografski arhiv jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita iz Muzeja Jugoslavije u Beogradu. Oba arhiva prikazuju zbirke koje su služile kao poveznica između političkih i društvenih nakana.
Kolaže je umjetnica načinila od fotografija albuma što su ih službeni fotografi poklanjali predsjedniku Titu. Ti umjetnici "u državnoj službi" imali su zadaću pratiti jugoslavensku diplomaciju po cijelom nesvrstanom svijetu, no ona fotografije izmjenjuje. Niz fotografskih portreta izabranih skulptura iz zbirke Umjetničke galerije nesvrstanih, koje prikazuju kipove majki naroda u nastanku, fotografirane na živopisnim pozadinama, podsjećaju na zastave i nacionalne ikonografije, ali i drugu, tamnu stranu prolaznosti. Prekrivene su, naime, svaka od njih, raznim vrstama noćnih leptira.