Omara “Bombino” Moctar u prvi je plan zapadnoafričke glazbene scene iskočio prošle godine albumom “Nomad” u produkciji Dana Auerbacha iz The Black Keysa.
Na “Nomadu” su Bombino i Auerbach produbili “tajnu vezu” između zapadne Afrike i Mississippija koju su ranih 90-ih naznačili Ali Farka Toure i Ry Cooder, odnosno tuareške i rock-glazbe jer Bombinov talent počiva na nasljeđu Ali Farka Tourea i Tinariwena, ali i Jerryja Garcije, Hendrixa i Santane. I Bombino i The Black Keys sutra nastupaju na INmusicu, što je i povod za kratki intervju preko e-maila s ovim izuzetno talentiranim, 34-godišnjim tuareškim gitaristom iz Nigera čiji životni put nije nimalo nalik onome zapadnih rock glazbenika.
Možete li reći nešto više o vašem djetinjstvu usred ratnog kaosa i zašto vas zovu Bombino što je vrlo slično talijanskoj riječi za dijete – bambino?
- Dva puta sam tijekom života bio izbjeglica. Prvi put kao desetogodišnji dječak sam s obitelji bio prisiljen izbjeći iz Nigera u Alžir. Drugi put sam kao dvadesetodišnjak morao pobjeći u Burkinu Faso. Ne želim o tome mnogo govoriti, nadam se da više nikada neću biti u takvoj situaciji, a još je važnije da moja djeca nikada ne spoznaju život izbjeglica. Bombinom su me nazvali prema velikom vođi benda Haja Bebeu. Svirao sam u njegovoj grupi kao tinejdžer, a kako sam bio najmlađi dali su mi nadimak Bombino koji mi je ostao do danas.
Koliko je izbjeglištvo odredilo vaše stasanje kao autora i pjesme koje pišete?
- Ne mogu reći da me ovo ili ono odredilo, kao autora, na ovaj ili onaj način. Sve što prolazimo u životu određuje naš mentalitet. Naravno da pišem o miru jer iz vlastitog iskustva znam koliko je rat grozan. Volim pjevati o univerzalnim temama poput prijateljstva, ljubavi, mira i tome da sam morao teško raditi ne bih li stekao kontrolu nad svojim životom. Pjevam i o tome zašto je bitno poznavati vlastitu povijest, ali i razumjeti koje mjesto zauzimaš u svijetu.
Je li istina da ste bili pastir u pustinji, ali i da ste električnu gitaru počeli svirati kao dječak?
- Da, točno je, gitaru sam počeo svirati s dvanaest godina, a pastirom sam postao s osamanest i taj sam posao radio tri godine.
Koji su glazbenici najviše utjecali na vaš stil sviranja gitare te koliko je u vašem razvoju bila važna glazba Tuarega, a koliko zapadnjačka rock glazba?
- I tuareška i zapadna rock glazba jako su mi važne, a najviše su na mene utjecali Jimi Hendrix, Mark Knopfler, Ali Farka Toure i Tinariwen. Teško mi je reći kome sam bliži, oni su heroji za mene, a drago mi je kad me uspoređuju s njima. To je velika čast.
Kako ste dospjeli u kontakt s Danom Auerbachom iz The Black Keysa?
- Dan je kontaktirao mog menadžera. Otkrio je moju glazbu preko YouTubea i pozvao me da s njime snimim “Nomad” u Nashvilleu. Bilo je vrlo jednostavno, imao sam sreće!
Na omotu albuma “Nomad” fotografirani ste dok jurcate na motociklu. Koliko ste se tom fotografijom željeli odmaknuti od stereotipa koje zapadnjačka publika ima o nomadima u Sahari ili Tuarezima koji jašu deve iako možda češće voze džipove i motocikle?
- Najiskrenije, nije bilo neke namjere u tome. Obavljali smo snimanje fotografija za album, a ja sam zajašio Danov motocikl, onako iz zabave, pa me fotograf snimio na njemu. Danu se jako dopala ta fotografija mene na motociklu s gitarom o ramenu pa smo je odabrali za naslovnicu albuma.
Tinariwen, Tamikrest, Toumast, Vieux Farka Toure, Toumani Diabate, Fatoumata Diaware, Amadou & Mariam, Rokia Traore, Bassekou Kouyate, Afel Bocoum, Salif Keita... Koliko ste bliski s navedenim glazbenicima koji dolaze iz sličnog miljea kao i vi, ali poput vas također žive u raznim državama i sviraju diljem svijeta?
- Prijatelj sam sa svim tuareškim sastavima koje ste spomenuli. Glazbenici iz Tinariwena su mi poput očeva. Prijateljavam s Vieux Farka Toureom, imamo istog menadžera. Vieux je jako talentiran i mudar poput njegovog oca, Ali Farka Tourea. Moram priznati da posljednje tri godine baš i nisam proveo puno vremena među glazbenicima iz Nigera jer dosta nastupam van Afrike. Rekao bih da nemam dovoljno dobru predodžbu o tome što se događa na glazbenoj sceni Nigera, ali tu i tamo zapazim sjajne mlade glazbenike kako sviraju na svadbama i imendanima djece, a to mi ulijeva nadu da za Niger postoji dobra budućnost pa tako i glazbena.