Iako na izložbi Irvinga Penna u Palazzo Grassi ima i ikonskih, svima poznatih radova, ona počinje slabije poznatim ciklusom fotografija “Mali obrti”, kojih su protagonisti ulični prodavači novina, dimnjačari, mljekari, konobarice, vatrogasci, instruktori plesa, konobarice, mljekari i slično. Oni nisu uhvaćeni u spontanim trenucima, nego poziraju u praznom studiju, pa nam ne preostaje ništa drugo nego da se koncentriramo na njihove izraze lica. Pennu nije trebala nikakva dodatna “pomoć”, sve je na njegovim fotografijama u izrazu lica. Protagoniste je nalazio 50-ih godina prošlog stoljeća i u New Yorku, i u Parizu, i u Londonu.
Woody i Charlie
Koliko su god sjajne ove fotografije, jedna druga snimka nije mi dala mira nakon izlaska iz muzejskog prostora koji je svojedobno od Fiata otkupio mecena umjetnosti, modni mag Pinault.
Riječ je o portetu koji je snimio 1972., na njemu Woody Allen pozira kao Charlie Chaplin; nije da se paralela nitko nije prije sjetio, a one su dodatno potencirane i u novije vrijeme Allenovim skandalima, s kojima je svojedobno bio suočen i Chaplin; no ako je postojao itko tko bi mogao sličnosti između njih dvojice sumirati u jednoj slici, to je, očito, bio Irving Penn. Woody Allen, tužan, no duhovit čovjek, pozira kao Chaplin, miriše bijelu ružu, jasno je vidljiva teška šminka.
Retrospektivna izložba koju su kustosi Pierre Apraxine i Matthieu Humery nazvali “Rezonancija” obuhvaća 130 fotografija između 1940. i 1980. Većina fotografija su porteti; pred Pennom su odmoreni, smireni, nikamo im se ne žuri. Unaprijed su znali da za njega trebaju odvojiti vremena, Pennova su snimanja uvijek trajala satima, za razliku od njegovih kolega, koje je više zanimala zanimala spontanost ulične fotografije. Portete je uvijek snimao, bez iznimke, u posve klaustrofobičnom prostoru ateljea, gdje bi se protagonisti osjećali i pomalo nelagodno. On bi zatim iz njih izvukao najbolje: “Kada se suoče s fotografom, pojedinci naprave izraz lica koji bi željeli pokazati svijetu. A često je ono što leži iza te fasade ljepše i posebnije nego što se usude vjerovati“, govorio je.
Irving Penn portetirao je i tragično preminulog Philipa Seymoura Hoffmana
Pozivna fotografija za izložbu u Palazzo Grassi ona je na kojoj mu pozira Truman Capote; naočale drži u ruci, žmiri, ima izraz lica kao da ima jaku glavobolju. Godinama kasnije portetirao je i tragično preminulog Philipa Seymoura Hoffmana , koji je glumio Capotea, no to nije potencirano u postavu.
Prvi je bio de Chirico
Na izložbi je i glasovita fotografija Pabla Picassa, tajanstvenog, sakrivenog iza kaputa dugačkog okovratnika i pod šeširom, po svojoj prilici najfotogeničnijeg slikara ikada u povijesti. Zatim, Audrey Hepburn, kratko podšišane kose, Marlene Dietrich, snimljene u tamnom kaputu, s leđa... Teško je pronaći književnika, slikara ili filmsku zvijezdu koja nije željela stati pred njegov objektiv. A među prvima koje je portetirao bio je veliki Giorgio de Chirico; Penn, tada anoniman mladić, prepoznao ga je na ulicama Rima, izrazio mu svoje divljenje, i zajedno su proveli dan.
Porteti se na retrospektivi u Veneciji pokazuju zajedno s Pennovim etnografskim fotografijama koje je naizmjence i snimao; naime, zahvaljujući modnoj fotografiji, Penn je puno putovao, a tijekom tih putovanja snimao je ljude na ulicama Maroka, Aboridžine u Novoj Gvineji, lokalno stanovništo i u Peruu, hipije iz San Francisca... svi su dio ciklusa “Svijet u maloj sobi”; porteti nisu nastali u autentičnom okruženju ovih ljudi, nego u improviziranom studiju koji je umjetnik nosio sa sobom. Ova ogoljela, naizgled jednostavna fotografija ustvari je bila subverzivna uzme li se u obzir duh razdoblja.
Na izložbi su i “Mrtve prirode” od opušaka cigareta, lubanja životinja i voća, drugačije od ostatka njegova opusa. Ništa čudno. Naime, Irving Penn, dječak iz New Jerseyja, svoju je karijeru započeo kao slikar. Nakon diplome otišao je slikati u Meksiko. Poslije je prepričavao kako je vrlo brzo, u mladosti, shvatio da će biti osrednji slikar, što ga nije zadovoljio. Sa znamenitim Alexanderom Libermanom, koji mu je bio svojevrsni mentor, počeo je raditi u Harper’s Baazaru.
I ‘Mrtve prirode’
O umjetnosti je znao mnogo. O modi koja je kasnije ipak i dobrim dijelom odredila njegov životni put, nije znao gotovo ništa. No, počevši od 1. rujna 1943. godine, snimio je čak 150 naslovnica Voguea, što mora biti i svojevrsni rekord. Uvijek je snimao haute couture, za njegove se fotografije s pravom kaže da su utjelovljenje elegancije, da, kako ih je netko slikovito opisao, “uređuju kaos života”. Postojala su i prepucavanja u to doba tko je, on ili Richard Avedon, više zaslužio modnu fotografiju. Moda je odredila i njegov privatni život; kada je radio na priči “Dvanaest ljepotica” za britanski Vogue, na samim njegovim počecima, upoznao je Lisu Fonssagrives. Ona je tada bila prvi supermodel, šest godina starija od njega. Najpoznatiji je njezin portet u haljini poput harlekina, iz 1950., koji je i istaknut u postavu Venecijanskog muzeja. Dobar dio izložbe je iz kolekcije Kunikoa Nomure, s kojim je Penn surađivao i rekao da kolekcija najbolje predstavlja njegov opus.