Ako pogledamo čitavu ljetnu izložbenu ponudu u Zagrebu, ona nije loša, od Milana Vulpea u Muzeju za umjetnost i obrt, Ivana Kožarića u Muzeju suvremene umjetnosti, Erwina Wurma u Laubi, Sergeia Borisova u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti, da nabrojimo samo neke od njih. I Hrvatsko društvo likovnih umjetnika nudi, djelomice, zanimljiv program.
Međutim, ono što je prvo što se kod njih nameće kao problem jest onaj koji se vuče već godinama, a u posljednjih par mjeseci već me nekoliko ljudi upozorilo na to. Nesnosne vrućine. Naime, kako nema klimatizacije, trebate biti jako motivirani da biste izložbu na koju ste došli pogledali do kraja, a sreća da pod užarenim krovom okrugle građevine nema termometra, jer se temperatura ne bi zaustavila zasigurno na trideset stupnjeva.
U HDLU sam bila u subotu ujutro, istovremeno s četveročlanom obitelji, strancima, turistima. Bili su, pohvalno, motivirani svojoj djeci pokazati što je u ponudi od suvremene umjetnosti zemlje koju su posjetili, no nisu baš dugo izdržali. Druga je zamjerka što se Godišnja izložba članova HDLU održava ljeti, a ona je puna kompromisa i slabije selektivna od ostalih, pa valja predložiti neki drugi termin, onaj u kojemu je manje stranaca. Ovako uistinu pružamo pogrešnu sliku. Šteta, jer HDLU otkako mu je na čelu Ivana Andabaka radi uistinu ambiciozan program.
Godina i pol rada
No, zato me oduševila izložba Ismara Čirkinagića, umjetnika u četrdesetim godinama, koji je u Dansku s devetnaest izbjegao zbog rata u BIH, a potom završio Kraljevsku akademiju likovnih umjetnosti u Kopenhagenu. Nisam, moram priznati, za njega čula ranije, pa sam prvo, kako bih se pripremila, proučavala dosadašnji opus ovog umjetnika.
Bavi se i instalacijama i fotografijom. Radio je fotografske diptihe, na prvom bi snimio svoje kolege, umjetnike, na drugom predmete uz koje su umjetnici snimani, no bez njih samih. To je bilo još tijekom studija. Potom, ciklus "Tuga koju si možemo priuštiti", devastirana mjesta koja su po svoj prilici nekad bila turistička. Uz pomoć A-Laba u Oslu napravio je točnu rekonstrukciju Ministarstva ljubavi, jednog od četiri ministarstva fiktivne države Oceanije u Orwellovom romanu "1984." Jedan je to zasigurno od njegovih boljih radova.
Najnoviju izložbu, onu u HDLU, napravio je upravo za ovaj prostor. Nije, dakle, riječ o putujućoj izložbi, na njoj radi oko godinu i pol dana, iako je koncept osmislio već i ranije.
Prvo što će se uočiti na izložbi postavljenoj u prizemnom prostoru Galerije Bačva golema su jedra, načinjena od razne odjeće, neka je odjeća markirana, druga nije, jedna starija, druga novija. Sva je odjeća zašivena zajedno i čini, dakle, jedra. Valja reći da su jedra, a svako ima četrdesetak kila odjeće, šivale radnice Udruge Kamensko. Osim toga, po čitavom su prostoru poredane cigle u raznim formacijama. Posjetitelju se obraća i audio zapis. Naziv je izložbe koja se može pogledati još sljedeći tjedan, do 22. kolovoza, "The House in a Forest on a Coast", Kuća u šumi na obali.
Dijelovi uništenih zidova
Jedra su, naime, sašivena od odjeće koja je pripadala ljudima, koji su umrli kao žrtve nasilja s političkom pozadinom, poput oružanih sukoba, terorističkih napada i prisilnih migracija. Odjeću su donirale obitelji žrtava. Kako se može saznati iz popratnih zahvala, odjeću su većinom za izložbu donirale dobrotvorne organizacije, od Afganistana preko Gvatemale do Sirije, potom BIH Egipta, Irske, Ugande, Hrvatske... Umjetniku je bilo stalo da se vidi da poštuje bol tugujućih, da ne pretvori priču u javni spektakl. Njegovo se poštovanje, diskretnost, dosljednost jasno vide u njegovom radu, nema nedoumice oko toga.
Jednom je, devedesetih, Oliviero Toscani na reklamu za Benetton stavio odjeću stradalog hrvatskog vojnika, kako bi među ostalim ukazao na stradanja u neposrednoj blizini, ali ujedno i promovirao firmu. Podignuta je poprilična prašina oko ovog rada.
Interpretacija Ismara Čirkinagića odjeće stradalih miljama je udaljena od Toscanijeva rada. Uz izložbu se može pronaći podatak kako motiv za jedra prikazana u HDLU dolazi iz djela "Devotions upon Emergent Occasions" engleskog pjesnika Johna Donne iz 1624, ili preciznije djela "Meditation XVll", poznatog još i kao "No Man is an Island", a koji, pojednostavljeno rečeno, govori o zajedništvu, dok su temelji nekadašnjih kuća, pak, podignuti od metodično razmještenih krhotina, poput uništenih zidova, propadajućih građevinskih elemenata i oštećenih potpornih konstrukcija, ponovno iz nasilnih sukoba diljem svijeta.
Iz audiozapisa mogu se čuti svjedočanstava obitelji žrtava. Riječima samog umjetnika, prezentiranje krhotina predstavlja "rekonstrukciju" rutine opsesivno-kompulzivnog poremećaja, koja se često pojavljuje kao posljedica posttraumatskog stresnog poremećaja. Rad je među ostalim inspiriran snimkom dječaka u izbjegličkim logorima Sabri i Šatili poznatog britanskog fotografa Dona McCullina.
Kustosica je ove izložbe snažnog emotivnog naboja Tijana Mišković, jedna od emocija koju čita na izložbi jest nada.