Nova izložba dubrovačke slikarice Ivone Šimunović “Rascjepi stvarnosti” u Galeriji Dulčić Masle Pulitika predstavljena je u nekim od prvih osvrta kao zanimljiv povratak na scenu te umjetnice nakon nekoliko godina izbivanja.
Većinom velika platna na tragu lirske apstrakcije, od kojih neka gotovo pa i monokromna, već u samim nazivima (“Kuća za ptice”, “Vjenčanica”, “Lopud”) otkrivaju putokaz za moguća čitanja njezinih uglavnom apstraktnih kompozicija na kojima se, iako rijetko, pojavljuju i tragovi iz stvarnog, predmetnog svijeta. Ovom svojom “povratničkom izložbom” u svakom slučaju Ivona Šimunović pokazala se kao jedno od zanimljivijih imena na domaćoj suvremenoj slikarskoj sceni koje treba i dalje pratiti.
Nježna paleta
Kustosica izložbe Jelena Tamindžija njezin je rad primijetila prije tri godine.
“Fascinirala me njena slikarska evolucija i prethodne oscilacije koje su s vremenom rezultirale čvrstim potezima i većom samouvjerenošću u svoj rad i početnu ideju.”
Šimunović, kaže kustosica, ovim se ciklusom nastavlja na putanju apstraktne umjetnosti hrvatskih autora, no u njezinim djelima ne primjećujemo jarke, ekspresivne boje s brzopoteznim naletima ekspresivng Murtića, već jednu suptilniju, intimniju, moglo bi se reći i nježniju paletu boja koja neutralizira intenzivni naboj djela.
“Stvara jedan zasebni umjetnički potpis, istovremeno ispisujući i krijući vlastitu sebe te koristeći apstraktnu umjetnost kao ogledalo svoje intime, ali i zastor za skrivanje onoga što da naslutiti, ali ne i izreći.”
Sama umjetnica za ove radove kaže da se radi o vrlo osobnoj priči, odnosno putovanju kroz psihološke krajolike koji su vrlo jednostavni.
“Ono što mene pokreće i što utječe na sve aspekte moga rada jesu doživljaji, situacije, emocije, konkretno boja mora, boja neba toga dana, zadnja pjesma, nečiji razgovor, nečija sreća, pogled, miris vjetra i sl.”
Zašto apstrakcija?
“Apstraktno slikarstvo omogućuje mi da ispričam priče koje se ne mogu ispričati, omogućuje mi da budem inventivna u tim procesima stvaranja, odnosno da izmišljam nove stvari koje imaju uporište u predmetnom svijetu, a koji želim transformirati i dati mu drugi oblik i novi život pokušavajući pronaći ljepotu u svakom od njih.”
Problemi na platnu
Ivona Šimunović diplomirala je u klasi Zlatka Kauzlarića Atača, koji je jedan od naših najvećih majstora akta i figuracije. Ona je od figuracije odustala još na Akademiji, iako “postoji jedna čudna putanja u slikarstvu”, kako objašnjava slikarica, i ne bi se iznenadila da u nekoj svojoj sljedećoj fazi upadne ponovno “u bazen figuracije”.
“Bavili se figuracijom ili apstrakcijom, svi mi pokušavamo riješiti iste probleme na platnu. Dođete do trenutka kad slikarstvo nadilazi sam subjekt slike.”
U njezinoj biografiji stoji, među ostalim, i da su joj djela u privatnim kolekcijama u Hrvatskoj, ali i inozemstvu. Na pitanje tko su kolekcionari koji kupuju njezina djela i kako dolaze do nje, kaže da zapravo ima sreću živjeti u Dubrovniku gdje sam grad privlači brojne ljubitelje i poznavatelje umjetnosti pa većina posjetitelja do njezinog studija dođe putem preporuke ili nakon što su možda njezin rad već negdje prije uočili.
U današnje vrijeme, tvrdi, popriličnu olakotnu okolnost imaju i društvene mreže na kojima možete upoznati umjetnike iz bilo kojeg kraja svijeta i pratiti njihov rad. Za nju je osobno to jedno vrijedno otkriće “jer ste upoznati sa suvremenim stvaralaštvom praktički u realnom vremenu”.