Fotografkinja Vladimira Spindler prvi se put bavi umjetničkom formom instalacije, što će pokazati na izložbi koja se pod nazivom “Strugotine” otvara u Galeriji Kulturno-informativnog centra, KIC-u, 6. svibnja.
Nastavak je to, u tematskom smislu, na njezine prijašnje radove koji su se bavili depresijom od koje i sama boluje. Svoju svakodnevnu borbu ne skriva, nego, dapače, javno progovara o tome, a podsjetimo kako je o ovoj temi i snimila film “Mama, zašto plačeš?”.
Prolazak kroz zastore
Jutarnji je prvi obišao novu izložbu ove autorice kroz koju će, kako je zamišljeno, oni koji dođu na izložbu i sami djelomice moći osjetiti o čemu je riječ kada se govori o depresiji.
“Posjetitelji će morati proći, kako bi uopće ušli na izložbu, kroz dva najlonska zastora dugačka šest metara postavljena vrlo usko jedan kraj drugoga. Zastorima se, tako postavljenima, stvara taj jedan osjećaj gušenja, tjeskobe koja se pojačava, osjećaj kako je to kad se ne vidi svjetlo na kraju tunela, kada se ne vidi jasna slika već svijet kao koprena.
Želim osvijestiti ljudima problem depresije koja se često ne uzima dovoljno ozbiljno kao problem, na koju pojedinci ne gledaju kao na stvarnu bolest”, kaže ova autorica koja se naslušala raznih svakojakih savjeta od kada je oboljela. Nakon ulaska, dakle, kroz tih šest metara neizvjesnosti, koji, probali smo, uistinu stvara jedan neobičan osjećaj u posjetitelju, moći će se pogledati ostali dio izložbe. Kako dalje pojašnjava naša sugovornica:
“Cigleni zid od dva metra s računima umetnutima među njima, i tačke uz njih kao dio instalacije, svjedoče o životnoj situaciji kroz koju većina nas prolazi. Riječ je o situaciji kada podigneš neka svoja četiri zida, svoj životni prostor, i onda počnu dolaziti računi i krediti. Kada si u stanju depresije, kada ti je loše, postaje još gore kada svi računi dolaze na naplatu, a ti moraš pronaći novac”, kaže umjetnica, inače samohrana majka dvoje djece. Snimila je i novi film na temu depresije gdje se među ostalim vidi i kako brije noge. Na izložbi su i dlake koje je sakupila nakon brijanja u staklenu bocu, koja će, kao instalacija, biti osvijetljena iz donjeg rakursa.
Ovako pojašnjava ovaj rad: “Nakon razdoblja depresije, brijala sam noge, dlaka je bilo mnogo, brijanje sam nogu prije toga posve zapustila, nije me zanimalo. Kada si u stanju depresije, izgubiš i libido, nije ti ni do čega”. Na ideju za izložbu došla je otprilike prije godinu dana, “tada sam bila u puno lošijem stanju, sada sam bolje, pijem tablete, pod kontrolom sam, no ovo je izložba koju sam osmislila u tom trenutku.”
Želja joj je, nastavlja, bila da izložba bude pročišćena, da nema previše elemenata. Nije, kaže, osjećala tremu dok je radila na izložbi instalaciji, koja je, dakle, za nju novi medij: “Osjećala sam pozitivni kreativni naboj, angažirana sam kao umjetnica, znam da sam dala najbolje i stojim iza tog rada. Zato i nemam tremu u tom smislu”.
Film i izložba
Izložbu je dogovorila s Emilom Matešićem, koji je na čelu KIC-a, a koji piše i predgovor, u kojemu među ostalim tumači kako svatko od nas u sebi nosi, “a najčešće nesvjestan skriva, mnoge i razne emotivne i psihološke mine koje dobro zakopane čekaju da ih se nagazi... Na tim minama sagradili smo karakter, odabrali neke puteve, partnere i situacije, stvarali živote, krojili bitak drugih i hodali kroz život uglavnom izbjegavajući dotaknuti kako svoja tako i tuđa minska polja”.
Vladimira Spindler dovršila je i film o Vladimiru Dodigu Trokutu koji je prijavila na nekoliko filmskih festivala. Umjetnik je preminuo u razdoblju snimanja, no autorica je uspjela dovršiti film za koji su oni koji su ga vidjeli rekli da predstavlja jednu novu, do sada ne viđenu stranu ovog umjetnika.
Ovaj mjesec imat će još jednu izložbu, 20. svibnja, u Kinu Europa, deset dana prije nego što Boris T. Matić i Zagreb Film Festival moraju napustiti ovaj prostor. Podsjetimo kako je riječ o crno-bijelim reportažnim fotografijama koje su snimljene ispred kina Europa, u dva dana tijekom protesta. Portretirala je ljude koje i sama kao protagonistica zagrebačkog društvenog života poznaje, portrete, namještene ili nenamještene, ali i masovne scene svih onih koji su došli dati podršku kinu Europa.
Vladimira Spindler fotografijom se bavi preko tri desetljeća, od 1988. godine. Ne bježi od tema koje izlaze iz njezine okoline, svakodnevice. Fotografira za časopis Gloriju, ponekad i za kazališta, bavi se i scenografijom. Snimila je i film o balerini Mirni Sporiš.