Cijeli je život, opisuje Jelena Zver, imala "dugu, smeđu, krasnu, gustu…", reda pridjeve za tu kosu koja je njoj, ženi i profesionalnoj frizerki, puno značila. Nježno govori o mekanim slapovima što su joj se spuštali niz ramena.
"Kako sam se osjećala kad mi je nakon prve kemoterapije počela ispadati u pramenovima? Dogovorila sam se sa sobom, unaprijed, da ću biti spremna na to. Ali, mislila sam da će moja kosa još neko vrijeme ostati, da ću je imati, držati u repiću dok budem mogla. A onda… taj dan, dan prije moje druge kemoterapije, dok sam prala kosu, pramenovi su ostajali po dlanovima, zajedno sa šamponom. Nelagodno je bilo. Malo me uhvatila i panika… Ta kosa, tako pomiješana sa šamponom. Poželjela sam je se riješiti isti trenutak."
Nazvala je susjedu Valeriju, također frizerku. I Jelena i Valerija u Slatini imaju, svaka svoj, frizerski salon.
"Bilo je već deset na večer. Pitala sam: ‘Hoćeš li mi obrijati glavu?‘ Doduše, mogla sam to ja možda i sama napraviti, ali htjela sam sjesti na stolicu, da me netko ošiša. I dobro da to nisam učinila nisam sama", zaključuje.
Ne da Jelena nije ostala sama u kupaonici sa spravicom za brijanje, ne da je požurila do frizerskog salona u kasnu večer, nego su, osim Valerije, uz nju bile i prijateljice Katarina i Dražena.
"Dražena je u trenutku kad sam nazvala slučajno baš prala svoju kosu, pa nije imala vremena ni za sušenje. Doletjela je biti uz mene, dati mi podršku s ručnikom na glavi, mokre kose. "
Na video snimci ostao je zabilježen trenutak šišanja.
Frizerka Valerija i frizerka Jelena. Jelena, koja je nedugo prije toga imala dvije operacije dojke, s humorom se nosi s nelakim trenutkom kad ostaje i bez kose.
Jelena Zver jedna je od deset žena, većinom u četrdesetima, obrijanih glava, žena često sa širokim osmijehom, uhvaćenima u nekom dobrom, emotivnom trenutku koji je na fotografijama zabilježio Vjekoslav Skledar. Izložba portreta onkoloških pacijentica, žena oboljelih od raka dojke, u Galeriji Kranjčar ostaje do do četvrtka, 20.travnja. Nastala je u organizaciji udruge Nismo same.
Naslovljena je "Ja sam snaga". Dabome da je svaka od tih žena - snaga.
Na večer otvorenja izložbe, kad je ušla u Galeriju Kranjčar i tamo ugledala svoj portret, Zver se - rasplakala.
Rasplakala se i tijekom razgovora, kad se iznova prisjetila tog trenutka ulaska u galeriju. "Ma, nije da sam bila tužna. Više sam plakala od ponosa na tu moju snagu u pogledu koju sam vidjela na fotografiji i koju znam da imam u sebi. Eto. Kad smo radili fotografije, bili smo u mojem frizerskom salonu. Fotograf Vjeko i ja smo razgovarali i on je jednostavno lovio te fotografije. Fotografije svih tih žena su prekrasne. Inspirativne. Čast mi je biti među njima. Eto što ti bolest donese. Padneš. Ali i ojačaš", sigurna je.
"Kao frizerka naslušala sam se klijentica s ravnom kosom koje bi kovrčavu, s kovrčavom koje bi ravnu. Kad imaš male grudi, hoćeš veće, kad imaš velike, hoćeš male… Ali, kad se razboliš, zadovoljan si činjenicom da si živ i jedino što želiš je zdravlje. Živim bez velikih planova, dan po dan. Mi ćelave žene kojima je kemoterapija odnijela kosu žene smo u neobičnom izdanju. Imamo nekoliko vidljivih i stotine nevidljivih ožiljaka. I dalje sam to ja, možda i više ja nego prije, puno jača nego prije."
Periku Jelena nije nosila. "Ni u jednom trenutku nisam pomislila da bih je stavila na glavu. Prijateljice su mi htjele kupiti periku, no ja sam odbila. Nosila sam turbane, vezala marame... to mi je više odgovaralo. Meni, zapravo, nije bio problem hodati ni bez turbana i marame, ali tjeme se jako lako ohladi, imaš osjećaj kao da si glavu oprao mentolom. Hodala sam i po kući s kapuljačom trenirke na glavi jer me je smetalo, hladilo."
Kad je kosa počela iznova rasti, osjećala se, kaže, čudno.
"Možda sam se čak bolje osjećala kad sam bila ćelava negoli kad je počela nicati kosa. Znala sam se tada šaliti da tek sada izgledam bolesno, s tih nekoliko dlaka na glavi. Nisam ja ljudima nikad slala poruku da sam jako bolesna. Nisam bezvoljna, nisam taj tip."
Slatina je mali grad, svatko svakoga zna, a kako ne bi poznavali lokalnu frizerku. U njezinu slučaju, kaže Jelena Zver, i to je imalo pozitivnu ulogu.
"Dobivala sam i mnogo poruka podrške od ljudi s kojima nisam posebno bliska. Neki su me doista iznenadili tim lijepim riječima. Meni je to baš puno značilo u tim trenucima. Unatoč bolesti, ja sam sretna osoba. Imam podršku obitelji i podršku prijateljica, podršku mnogih oko mene. Znam da mnoge žene s bolešću ostanu bez posla ili da si ne mogu priuštiti odlazak na bolovanje. Mnogima se baš tada raspadnu brakovi, mnogi im okrenu leđa u trenutku kad trebaju podršku. Voljela bih da se niti jedna ne osjeti samom. Svim takvim ženama šaljem veliki zagrljaj i poručujem da je u njima - snaga", govori Jelena Zver.