IZLOŽBA U MMSU

IZLOŽBA JEDNOG OD VODEĆIH HRVATSKIH UMJETNIKA David Maljković: Moj povratak u rodnu Rijeku

David Maljković
 Matija Djanješić / CROPIX
 

Skele, radnici, rovokopači, kante crvene boje na ulazu, ukratko, scena gradilišta, a samo je par dana do velikog otvorenja Rijeke 2020 EPK.

Riječki Muzej moderne i suvremene umjetnosti prva je stanica dugog vikenda tijekom kojeg će se u gradu na Rječini slaviti kultura - tu će se u petak otvoriti izložba jednog od naših vodećih umjetnika Davida Maljkovića i označiti početak službene inauguracije Europske prijestolnice kulture koja će trajati tijekom cijelog dana u subotu pa sve do kasno u noć, do zore u nedjelju. Tim povodom fasada muzeja koji je dio novog riječkog art kvarta farba se u crvenu boju. Intervencija je to umjetnice Dore Budor, a njome će MMSU, koji je od svog preseljenja na novu adresu zbog stalnih radova u tijeku postao gotovo nevidljiv, označiti i vizualno svoju prisutnost u gradu.

Dijalog publike i zbirke

I Maljkovićeva izložba na prvom katu muzeja dio je programa EPK i sve je samo ne klasična. U prostoru nema radova, bar ne umjetnikovih. Ali upravo je to i bila ideja - Maljković je jednu stranu izložbenog prostora, koju čine tri prostorije, osmislio kao friz postavljen iznad očišta posjetitelja, kao instalaciju sačinjenu od duge “police” na kojoj su na prvi pogled bez ikakvog plana i reda posložene umjetnine. Knifer, Murtić, Džamonja, Kalina, Venucci, Prica, Bakić... prepoznajemo neke koji su u prvom planu dok pokušavamo dokučiti sva one druge, skrivene. U samom prostoru još se radi, prolaze djelatnici muzeja, u jednom je dijelu postavljen šank.

Maljković se na ovoj izložbi bavi kolekcijom MMSU koja nikad nije bila izložena u stalnom postavu i to čini na svoj specifičan način koji je već primijenio u nekim svojim ranijim radovima i izložbama. Sva ta djela velikana hrvatske moderne umjetnosti, radovi suvremenih umjetnika i mlađih autora, ali i neka koja su nam posve nepoznata, poslagani u gornjem kutu ispod stropa dio su Maljkovićeve najnovije instalacije. Isti je koncept već ranije primijenio u jednoj talijanskoj galeriji kada je svoje radove postavio u dijalog s djelima iz galerije.

Njegovih radova, međutim, ovaj put nema, a dijalog koji želi ostvariti nije između njega i galerije ili muzeja, već između publike i zbirke. “Svoje sam radove ostavio u depou”, kaže nam u šali dok razgledavamo njegovu riječku instalaciju koju je nazvao “S kolekcijom”. “Umjetnost može biti i politika pogleda, a različite pozicije djelovanja možemo danas deklarirati kao umjetnost”, tvrdi Maljković objašnjavajući koncept “neprisutnosti” svojih vlastitih radova na izložbi. “Bitno je naglasiti da se kolekcija muzeja ovdje ne radi po principu da autor bira djela i stavlja ih na poziciju displaya nego se pokazuje kolekcija u njenom fizičkom obliku i tretira se kao fakt, a ne kao artefakt.

Ona se ovdje u nekom svom volumenu susreće s publikom, a to je samo jedan od načina na koji se može pristupiti kolekciji. Naravno ne u reprezenativnom smislu, već je više riječ o njezinoj prisutnosti u prostoru gdje pokušavam stvoriti jedan novi odnos prema čitanju kolekcije.” U intuitivnom slaganju radova neke odluke, kaže, donosio je u hodu, a neka su mu djela bila pravo otkriće poput jednog “fantastičnog Glihinog portreta i jedne Vaništine slike koja je potpuno netipična za njega”.

“Ovdje se recimo preklapaju Knifer i Venucci, u pozadini je Keser, koji je bio moj profesor. Ima i mojih kolega poput Nikole Ukića. Puno je stvari koje su prisutne, a ne vide se”, kaže Maljković pokazujući nam iznad sebe djela koja se nalaze u jednoj od prostorija.

Matija Djanješić / CROPIX

Simbolički povratak

“S kolekcijom” je njegova prva izložba u rodnom gradu nakon 14 godina. Zadnji je put tu izlagao 2006. godine dok je muzej još bio smješten na staroj lokaciji u ulici Dolac, tada se predstavio videoradovima.

U međuvremenu je ovaj rođeni Riječanin, danas sa zagrebačkom adresom, ali čestim boravcima u inozemstvu, postigao impresivnu međunarodnu karijeru te mu se radovi nalaze u muzejima i galerijama diljem svijeta.

A sve je počelo upravo u Rijeci ratnih devedesetih, studentskim izložbama u njegovom stanu na Žabici, intervencijama po riječkim ulicama, druženjima na satovima akta u ateljeu jednog od profesora s fakulteta...

“Nakon srednje Pomorske škole imao sam period traženja, nisam znao čime bih se bavio. Dvije sam godine tako proveo, od osamnaeste do dvadesete. Odlazio sam u tom razdoblju često u gradsku biblioteku, a kako sam oduvijek imao interes prema umjetnosti, puno sam čitao i nailazio na različite knjige. Tako sam se i opredijelio za studij umjetnosti”, prisjeća se Maljković.

Prvo upisuje riječki Pedagoški fakultet koji je, kaže, tada bio više fokusiran na povijest umjetnosti nego na umjetničku praksu, no postojalo je tu jedno jako dobro i motivirajuće okruženje. “Sa mnom su studirali Nikola Ukić, Damir Stojnić, Tomislav Ćurković. Rano smo počeli izlagati i raditi zrele radove. Moj prvi javni rad bio je dislokacija školskih klupa u sušačkom pothodniku, a jedna od prvih galerija gdje smo izlagali bila je galerija Otok u Dubrovniku koju je vodio Slaven Tolj”.

Izložba “S kolekcijom” može se na neki način shvatiti i kao njegov simbolički povratak u rodni grad iz kojeg je otišao kasnih devedesetih kako bi studirao slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti - njome daje hommage svojim umjetničkim počecima i sceni koja ga je formirala devedesetih godina te je neke od njemu važnih protagonista na različite načine uključio u sam projekt. Kad je riječ o tim figurama presudnim za njegove rane, formativne godine njih planira okupiti na jednoj posebnoj večeri krajem veljače.

Riječki utjecaji

“Pozvao sam Branka Cerovca koji je kao nekadašnji djelatnik muzeja pratio ne samo mene nego cijelu moju generaciju, zatim kipara Žarka Violića koji mi je bio profesor na Pedagoškom fakultetu i u čijem smo ateljeu imali satove crtanja po živom modelu, a u stvari to je bio izgovor za druženje. Bilo je dragocjeno za sve nas da na taj način se okupljamo.

On je na jedan vrlo intuitivan način znao motivirati studente. Tu je zatim Klas Grdić čije su slike još dok sam bio dijete u osnovnoj školi, pogotovo one na izložbi u Malom salonu na Korzu 1987. godine, snažno utjecale na mene u smislu da su mi stvorile znatiželju prema umjetnosti. Igor Rukavina je bio bitan za ondašnju klupsku, glazbenu scenu kroz klubove koje je otvarao, od Malog Quoruma do Quorum Coloursa. U tim ratnim godinama, govorimo o ranim devedesetima, ta mjesta su činila ovaj prostor smislenim.”

Tijekom trajanja izložbe odvijat će se i niz drugih aktivnosti u koje su uključeni brojni umjetnici.

“Svi ti autori koji će ostvariti svoja djela ili će na neki drugi način participirati dio su izložbe”, kaže Maljković.

Na samom otvaranju Damir Čargonja Čarli otvorit će bar u izlagačkom prostoru koji će imati različite aktivnosti. “Pokazat ćemo i kolekciju koju je Čarli skupio kao voditelj galerije ‘Otvoreni krug’ u Palachu. Ta je galerija inače imala vrlo dragocjenu aktivnost jer je već puno prije taj prostor bio centar za psihološku pomoć narkomanima. Čarli je pak kao galerista okupljao vrlo zanimljive umjetnike koji se drugdje u Hrvatskoj nisu mogli vidjeti.”

I mladi umjetnici Dora Budor i Niko Mihaljević, čiji će se radovi predstaviti na otvorenju izložbe, njegov su izbor, to su autori koje, kaže, prati već neko vrijeme. Najavljuje i radionicu u ožujku na kojoj će sudjelovati polaznici triju akademija (Akademije primijenjenih umjetnosti iz Rijeke, WHW akademije i Werkplaats Typografie), te performans Nore Turato u Vili Ružić, gdje se čuva ostavština obitelji Mažuranić. “Otvorenje je samo početak, a na kraju ćemo vidjeti i koji je krajnji rezultat”, zaključuje Maljković.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 09:28