“Zaljubljen sam u državu, živio preljub”, jedna je od poznatijih parola Vlade Marteka, umjetnika poznatog među ostalim i po agitacijama poput Čitajte Majakovskog, Čitajte Cvetajevu, Čitajte Rimbauda, a koja se može pogledati u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci na retrospektivi nazvanoj “Izložba s više naslova”.
Bilo je više ideja za naslov izložbe, no nisu se mogli odlučiti ni umjetnik ni kustosice. Neki od njih su: Umjetnost ljubavi moja, Ova poezija bolja je od idealne, Predizložba idealne izložbe i sl. Kustosice su Alenka Gregorič i Ksenija Orelj. U suradnji s Mestnom galerijom Ljubljana, kao dio pretprograma Rijeka EPK 2020., izložba se bavi Martekovim višegodišnjim djelovanjem na sceni, kao i raznim medijima u kojima stvara, počevši od sedamdesetih godina kada stupa na scenu djelujući u Grupi šestorice koja je umjetnost “izvela” van, na ulice, izvan galerijskog postava.
Tristotinjak je radova na izložbi, među ostalim se prati, navodi se, “umjetnikov dvojaki odnos prema knjizi i pisanoj riječi, od fascinacije buntovnim potencijalom riječi do nelagode zbog knjige odložene na police, zatvorene u uski krug zaljubljenika. Slijedimo pisanu riječ izvedenu u prostor, bilo javni prostor, bilo prostor drugog medija – crtanje, slikanje ili kiparenje riječima...”
O svemu razgovaramo sa samim umjetnikom, Vladom Martekom. Kako kaže: “Retrospektiva počinje radovima iz ranih sedamdesetih do danas, no s druge strane, nije klasična i nisu sve faze jednako zastupljene. Sve je, zapravo, pomalo neobično i uvrnuto i maniristički kao što je i čitav moj opus. Naglasak je na novijim radovima. Dobro je da ljudi mogu vidjeti moj umjetnički slučaj, ono što mene muči”.
Što vas muči?
- Među ostalim, ozbiljnost i odgovornost umjetnika. Koju može umjetnik imati ulogu nakon što je odigrao mnoge, pa i onu proroka u utopijskim vremenima. Danas je tendencija da umjetnici ne rade sa svojim nesvjesnim već s tehnologijom, a nesvjesno se tek probija. Mislim da je to samo pola istine. Treba biti u prijateljstvu i u suradnji sa svojim sjenama, sa svojim nesvjesnim, od umjetnosti treba očekivati istinu. No, subjektivnost je danas rastopljena kroz tehnologiju.
To je zločesta klopka za umjetnike koji svoju najljepšu kreativnu energiju znaju potrošiti na tehnologiju. Od Venecijanskog bijenala pa nadalje, možete vidjeti puno sociologije, malo psihologije. Naprosto nije u duhu vremena da čovjek pušta svoje nesvjesno u radove, da svoju privatnost i subjektivnost stavi u svjedočanstvo kroz umjetnost. Umjetnost je i razgolićavanje, među ostalim. Ako ste krenuli u javni prostor, morate biti i spremni da budete malo razgolićeni. Tek se onda, uz korištenje tehnologije, stvara jedna kompletna slika.
Na sceni ste stasali sedamdesetih godina. Spominjete društvenu ulogu umjetnika. Koja je uloga umjetnika bila nekad, a koja je danas?
- Bili su mi važni komunikacija, neposrednost. Bio sam i ostao idealist. Društvenu je ulogu teško definirati. Odgovorit ću vam posredno. Sedamdesetih me godina zanimalo približavanje umjetnosti i života, umjetnost kroz akcije, happeninge, performanse. Danas sam, međutim, na suprotnim pozicijama, idealiziram granicu između života i umjetnosti. Umjetnost je pretvorena u ponudu, izgubila je svoje granice i iz današnje perspektive mislim da približavanje životu nije bilo najsretnije.
Uloga umjetnika je postala tragikomična. Na valu sam toga sebe proglasio deset postotnim umjetnikom, iako ja jesam u tih deset posto sto posto. Rekao sam da sam deset posto umjetnik, deset posto patriot, deset posto susjed, otac, suprug, kolega... Fanatizam nije dobar ni u čemu pa niti u umjetnosti. Autori koji naginju da budu sto posto umjetnici, ne završe dobro. Kad čovjek igra samo na jednu kartu, pa iako to bila umjetnost, ne valja. Treba se čovjek ravnomjerno razvijati, i kao pjesnik i kao kolega i kao susjed i sl.
Diplomirali ste filozofiju i književnost, danas pišete pjesme i bavite se likovnom umjetnošću?
- Bila je sretna okolnost što sam stasao u doba konceptualizma kada je lingvistika bila alfa i omega. Moj matični medij je poezija koja je također pitanje jezika. I tako sam krenuo u istraživanja. Imao sam taj likovni talent u sebi, a moji prijatelji, Grupa šestorice, povukli su me u likovni svijet.
Koliko vas je odredilo djelovanje u Grupi šestorice?
- Mnogo. Sam ne bih mogao na ulicu, na taj se način razvijati. Mi smo bili srodne duše i svaki je od nas imao svoj medij, slikarstvo, fotografiju, film... Taj sličan mentalni sklop svima nam je puno značio. Ja sam bio povučen, a poezija kao takva nije imala tradiciju izlaska na ulicu. Nastavio sam tradiciju Grupe šestorice, počeo sam raditi samizdate, agitacije poput Čitate Majakovskog i slično. Moji su se prijatelji povukli, ja sam ostao na ulici.
Retrospektiva ima više naslova, niste se mogli odlučiti za jedan?
- Rekao sam kustosicama moje izložbe nekoliko naslova, nismo se mogli odlučiti, i ja sam rekao da neka bude izložba s više naslova. To je čisto, tipično konceptualističko razrješenje stvari. To je u duhu moje umjetnosti. Nije riječ o ironiji, već imam puno metafora koje mi se motaju po glavi. Moja je umjetnost često talac jezika. Svaka moja slika, svaka grafika, uvijek ima na sebi neku riječ. Primjerice, na jednoj grafici piše “grafika za vjenčanje” i nema na njoj ništa drugo. Moja okovanost jezikom u tom se naslovu dobro vidi i istovremeno me profilira.
Kad smo posljednji put razgovarali, radili ste u knjižnici, kao knjižničar. Radite li još tamo?
- U mirovini sam tri godine. Nisam više onaj šizofreni tip da sam do podne službenik, a popodne umjetnik, već je sve to sad cjelovito. No, imao sam lijepi posao i dovoljno vremena da čitam. Dobivajući plaću bio sam slobodan i nisam bio prisiljen krenuti u komercijalne vode, što je uvijek opasnost ako nemate dodatan izvor prihoda. Imao sam par predavanja u Zagrebu i Rijeci gdje sam studentima likovne umjetnosti pokušao objasniti da zarade negdje drugdje, ne kroz umjetnost jer to može biti opasno.
Ja sam mogao izdržati u svojem idealizmu četrdeset i pet godina jer sam stvari razdvojio. No, treba imati i sreće u životu. Kad sam došao na razgovor za posao u knjižnici, bilo nas je deset kandidata, a uzimali su dvoje. Došao sam na razgovor sa svojim agitacijama tipa Čitajte Majakovskog pod rukom, kako bih pokazao koliko volim knjige. Komisija je šutjela, no pretpostavljam da je utjecalo na to da me prime. Jer, drugi su kandidati bili pristojni ljudi, ja sam imao dugu kosu.
Dosta se i novih radova može pogledati na izložbi?
- Kustosice su sve same izabrale, ja nisam ništa sugerirao. Želio sam jedno novo viđenje, viđenje mlađe generacije, i zadovoljan sam kako se to ostvarilo.