O Ottu Antoniniju pisali smo kao o glamuroznom uredniku časopisa Svijet, 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća, tadašnjeg najprodavanijeg lifestyle magazina koji je opisivao društvo u kojemu se plesao charleston, izlazilo u kabaree, slušalo i sviralo jazz, nosilo mini suknje i kratke frizure te u kojem se, barem se čini - zabavljalo bolje nego ikad.
I on je sam bio bonvivan, uživao je u razdoblju. Govorio je nekoliko svjetskih jezika i s lakoćom se kretao u svim društvima, bilo kad sudjeluje na prvom Novinarskom balu ili kad je član žirija koji je odabrao prvu miss Šteficu Vidačković. Svijet, koji su nazivali i Vanity Fairom, pokrenuo je upravo Antonini.
Kako je diplomirao i slikarstvo, ovaj je umjetnik na tjednoj bazi radio i ilustracije naslovnica. Lako će se prepoznati, i ove ilustracije dobro prolaze na buvljacima, teme su Kokteli u baru, Dama u kabrioletu, Elegantne toalete za večer i ples, dizajn, arhitektura, urbanizam, automobili, letjelice.. Brzo je crtački mislio, novinarstvo ga je oblikovalo. Svojedobno mu je i Željka Kolveshi priredila izložbu u MGZ koja je izazvala dosta pažnje, “Slikar gentleman”.
Rad iz školskih dana
Iznenađenje su dvije u depoima Moderne galerije pronađene slike s potpisom Otta Antonija, do sada neizlagane. Riječ je o slikama “Pred sienskom katedralom” iz 1913. te “Portret djevojčice”, koja je nastala više od dva desetljeća kasnije,1935. Kako tumači kustosica izložbe koja se dva tjedna može pogledati u Studiju Josip Račić, Ivana Rončević Elezović: “Zaintrigirala nas je nepoznanica dosega slikarske dionice ovog priznatog autora ilustracije i grafičkog dizajna" te "zadatak se pokazao izazovnim uslijed zagubljenosti i raspršenosti velikog dijela ove ostavštine, koja je i bez ovih nedaća, izgleda, bila nevelika i u sjeni Antoninijeve bogatije karijere novinskog ilustratora.”
Prva slika, istraženo je, nastala je tijekom njegova školovanja za slikara u Sieni. Naime, njegov otac Marco Antonini, Talijan, u Zagreb je stigao "popraviti" grofu Arturu Nugentu freske na imanju u Oroslavju. Otto, sljedeći očev put, odlazi na studij al fresco crkvenog slikarstva na Accademia Reale di belle Arti u Sienu, gdje po ocu uzima i talijansko državljanstvo. I inače je malo njegovih slika sačuvano, a ova iz tako ranog razdoblja njegova djelovanja, na kojoj proučava učinak svjetlosti na mramoru fasade, predstavlja raritet. Pokazuje vještu ruku iako je još student pa je lako moguće da je prije toga vježbao uz svojeg oca.
Nakon razdoblja intenzivnijeg bavljenja uredničkim poslovima i ilustracijom novina, izložbom u salonu Ullrich 1932. započinje Antoninijevo intenzivnije bavljenje slikanjem portreta prema narudžbi. Tridesetih godina ovi Antoninijevi portreti u tehnici pastela postižu zamjetnu popularnost među damama iz građanskog sloja, omogućivši slikaru financijski lagodan život.
Skice i misli
Ivana Rončević Elezović dalje tumači: “Duh serijske narudžbe, nažalost, osjetan je u padu kvalitete pa je riječ uglavnom o dopadljivom slikarstvu koje udovoljava ukusu njegove građanske publike ondobnog Zagreba, ali i inozemnih narudžbi. Ovoj grupi mahom ženskih i nešto dječjih portreta pripada i 'Portret djevojčice' iz 1935., Ljubo Babić pisao je o njemu tada kao slikar glatkih, slatkih, uljepšanih, dopadljivih portreta...”, a prigodom izložbe 1932. godine, jedine Antoninijeve za života, likovni kritičar tadašnjeg Jutarnjeg lista ocijenio je ilustraciju njegovim najjačim medijem. U arhivu obitelji Antonini čuva se fotografska zbirka poznatih fotograga. Riječ je o mahom obiteljskim portretima koje su snimili Foto Tonka, Franjo Mosingeri, Gjuro Reputin, što se također izlaže. Izlažu se i umjetnikove skice iz ostavštine.