Dean Jokanović Toumin, profesor na Umjetničkoj akademiji u Splitu, dobio je nedavno iznimnu narudžbu. Svjetski proizvođač espresso kave, tvrtka Illy iz Italije, ponudila mu je da, kao što je to prije njega učinila cijela plejada velikih svjetskih umjetnika, oslika njenu šalicu za kavu.
S obzirom na to da Illy prodaje svoje proizvode u 137 država svijeta, ta će se šalica, ilustrirana sa za Jokanovićev umjetnički rad karakterističnim crvenim i crnim linijama, naći u prodavaonicama i domovima stotina tisuća ljudi. Na šalici je i natpis, koji je postao jedan od zaštitnih znakova umjetničkog djelovanja Deana Jokanovića Toumina: “Ako tražiš pakao, pitaj umjetnika gdje je. Ako nema umjetnika, znači da si u paklu.”
U zbirci Ars Aevi
Dean Jokanović Toumin, koji je više od tridesetak godina živio i stvarao u Milanu, realizirao i kuratorirao više međunarodnih projekata, a poznat je po slikama, instalacijama, objektima koje je radio u suradnji s arhitektima, scenografijama i ilustracijama, objasnio je kako ga je tvrtka Illy odabrala da utisne svoj umjetnički pečat njihovom proizvodu.
“Vlasnik kompanije Andrea Illy umjetnički je osviješten čovjek koji, osim što je kolekcionar, financijski podržava brojne muzejske projekte. Illyevi stručnjaci pregledali su u Sarajevu kolekciju Ars Aevi - Art of the Epoch, koja će 3. srpnja biti izložena u Milanu i koja je osnova za budući Muzej suvremene umjetnosti koji je projektirao arhitekt Renzo Piano. Nakon što su tamo vidjeli jedan moj artefakt s tekstom koji je moto cijelog projekta, ponudili su da im napravim rješenje za šalicu. Kako znam da je takav način distribucije umjetničkih djela vrlo razvijen, a nisu mi strani nikakvi mediji, imponirao mi je poziv jer sam se našao u društvu umjetnika koje jako cijenim, a s nekima sam i u prijateljskim odnosima.”
Dean Jokanović Toumin izlagao je na više od tridesetak samostalnih i još toliko kolektivnih izložbi, na bijenalima u Veneciji i Haifi, u New Yorku, na State Islandu, u Muzeju suvremene umjetnosti u Santiagu de Chile, u Buenos Airesu, Sao Paolu, Caracasu, San Franciscu, Milanu, St. Entiennu, Harald Szeemann ga uključio u svoj kapitalni projekt “Ljepota Propasti/Propast Ljepote” 2004. godine u Fondaciji Miro u Barceloni...
Avigdor Pawsner
Otkrio je kako je pronašao tekst koji se više od dvadesetak godina provlači kroz njegovo umjetničko djelovanje.
“Te su rečenice, koje sam pronašao 1993., pripisane 1793. godine Avigdoru Pawsneru, za kojega se jedino zna da je rođen u 16. stoljeću. Isto ime pojavljuje se u Rusiji u doba Oktobarske revolucije s tekstovima o ruskom konstruktivizmu, a danas se tako zove profesor vizualnih komunikacija u SAD-u, koji piše poeziju i bavi se, zamislite, prijevodima s finskog i slavenskih jezika. Naravno, oko Avigdora Pawsnera, kojega uvijek potpisujem kao suautora, stvorila se cijela mistifikacija i ta se rečenica u različitim vidovima - kao artefakt - nalazi u Italiji, SAD-u, Izraelu, Sarajevu, Fondaciji Miro, radikalni mladi buntovnici u Africi uzeli su kao svoj moto, a o tomu je napravljen i cijeli film, u Španjolskoj se na pročelju samostana iz 12. stoljeća nalazi uklesana u alabasteru…”
Dean Jokanović Toumin, kojemu su preci bili Rusi, Crnogorci, Židovi, Poljaci, a bivša supruga i kći koja je dizajner i živi u Dubaju i s kojom često surađuje, su mu Slovenka i Talijanka, tvrdi da je takvo mješovito podrijetlo odredilo njegov život i umjetničko stvaralaštvo.
Stalno na putu
“Sarajevo, u kojemu sam se rodio i proveo prekrasno djetinjstvo, odredilo me u emocionalnom smislu, u Zagrebu, u kojemu sam studirao i diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti, umjetnički sam se formirao i obilježio te stekao ključne prijatelje, a u Milanu, gdje sam otišao 1971. kao stipendist i ostao živjeti tridesetak godina, svoju sam kulturološku prtljagu nadograđivao novim saznanjima i iskustvima. Cijeli sam život bio na putu, uvijek dolazio i odlazio, moj način života je moja umjetnost. Ja doslovno živim svoju Umjetnost! Kao umjetnik osjećam se najbolje tamo gdje mogu raditi, bez obzira radi li se o New Yorku ili Seulu ili o nekom gradiću u Poljskoj ili Haifi u Izraelu. Važno je da postoji energija i prijateljstvo koji su preduvjet za rad. Uvijek slikam jedno te isto, vraćam se svojim slikama nakon pet ili deset godina, nanovo ih interpretiram, redizajniram, dorađujem, nadograđujem svojim i tuđim mislima i rečenicama. Zato su se i rečenice Avigdora Pawsnera našle u mojim djelima.”
Kaže da se svaki umjetnik mora sam pobrinuti da se nametne na svjetskoj umjetničkoj sceni.
Umjetnost i PR
“U početku sam se nudio, ponekad i agresivno, a kasnije su me počeli drugi pozivati. Danas, ako težiš “uspjehu”, moraš imati PR agencije. Vrlo je dubiozno što je danas umjetnost, sve se pretvorilo u enormni hipermarket, u toj poplavi informacija kada se u svakom trenutku preko interneta može zaviriti u svaki atelje i muzej, kada smo dobili na brzini, ali i na površnosti, nastao je pravi kaos u kojemu sve može imati uspjeh.
- Mladim umjetnicima je jako teško, izgubljeni su u svemu tomu, financijski uvjeti su katastrofalni, nema tržišta, stručne kritike pa je teško prepoznati što je dobro, a što loše. Zbog toga je u mladih danas premalo žara, a previše frustracija.”