Grgur Akrap, jedan od najboljih slikara svoje, mlađe generacije, kojeg prepoznaju i kritika i njegovi stariji kolege slikari, ima izložbu “Dihotomija” u Galeriji Buljat, na kojoj pokazuje deset slika manjih formata.
Riječ je o dva ciklusa po pet slika. Po istom su konceptu, a po ideji Zlatana Vrljana, u ovoj galeriji izlagali još mnogi umjetnici od Zlatka Kesera pa nadalje.
“Svidio mi se ovaj koncept, a tako je otvoren još jedan prostor za suvremenu umjetnost u gradu”, kaže Akrap.
Rembrandt i Doig
Grgur Akrap slikar je koji vrlo dobro zna definirati što radi pa navedena dva ciklusa tumači: “Proročki snovi” opisuju moju unutarnju borbu, a “Ovo nisam ja” ideju bježanja iz vlastitog svijeta u, konkretno, svijet Petera Doiga”. Doig je, podsjetimo, slavni škotski slikar koji postiže višemilijunske cijene na aukcijama. Zašto baš ovaj autor? “Zato što je najudaljeniji od onog što radim, njegove su slike lišene patnje, opterećenja. A ideja je namjerno prihvaćanje epigonstva, jezika koji ne pripada meni, kao da odjenete neko tuđe odijelo, namjerna krađa.”
Želja je ovog ciklusa preispitivati ustaljene norme, “još od Akademije likovnih umjetnosti, svi vam neprestano ponavljaju da budete svoji. Naravno, pitanje je i što to znači. Djelomice me potaknula i priča o slici za koju se dugo mislilo da je Rembrandtova, a uspostavilo se da ju je naslikao njegov učenik. Iako je slika iznimno kvalitetna, jednako kvalitetna kao da je Rembrandtova, odmah je izgubila na vrijednosti, što povlači i pitanje koliko se slika identificira s autorom.”
Tema vjere
Drugi se, pak, ciklus unutarnjeg preispitivanja nastavlja na njegov prethodni, “Noćna lovišta”. Riječima samog umjetnika: “To je prikaz simbola borbe za preživljavanje. Onaj trenutak kada je igra završila, a ja nisam siguran jesam li lovac ili lovina, bježim li ili tražim. Slikarstvo je po mojem vjerovanju duhovnost, nadilazi puku zaradu.”
“Noćna lovišta”, pa i ciklus ranije, preispitivali su temu vjere. Rijetka tema u suvremenoj umjetnosti? “Ja sam vjernik, tako sam odgojen, a istražujem kako se nositi s vjerom u suvremenom društvu.”
U jednom intervjuu rekao je da bi radije prodavao sladoled nego slikao za novac. “Tržište je, naravno, neophodno za ostanak umjetničkog svijeta. No, slikati samo radi zarade, komercijalizacije, publiciteta, to je najveća prijetnja samom slikarstvu. Često znam pripremati učenike za Likovnu akademiju, i ta bezuvjetna ljubav prema slikarstvu koju vidim u njima, to je nešto što treba znati zadržati, ne smije se izgubiti.”
Priča oko slike
Grgur Akrap ima svoju stranicu na Saatchiju, no nije za to da svoju umjetnost reklamira preko društvenih mreža: “Ja, naprosto, nisam taj tip da svoje slike stavljam na Instagram ili Facebook. Slikarstvo je za mene vrlo intimno, a izložba je razgolićavanje jer pokazujući svoje radove na izložbi slikar postaje na neki način i ranjiv. Stvarate u samoći, neometano, i potom slika na izložbi ima svoj vlastiti put, otvorena je za druge i proizvodi se prostor za nesigurnost.”
Veliku je pažnju, svojedobno, izazvala njegova slika konja pokazana na T-HT izložbi u MSU. Iza slike je stajala priča koju je umjetnik izmislio, ispripovijedao, kako je platno na kojemu je naslikana pripadalo Edi Murtiću, bilo je to platno koje ovaj umjetnik nije iskoristio. Paralelno, ide priča, susreo je u jednoj galeriji čovjeka koji je želio svojoj kćeri za vjenčanje pokloniti sliku konja koju je naslikao Mersad Berber, no mladi se Akrap ponudio da on naslika tu sliku, pa je morao dokazivati na licu mjesta da je umješan slikar... Zašto ova čitava priča oko slike, a ne “samo” slika? “To je vrsta natječaja koja je naprosto zahtijevala koncept, a moj je koncept bila tema slike kao proizvoda.”
Dobio je više nagrada i priznanja, na Bijenalu slikarstva, potom na 51. Zagreb Salonu. Koliko mu priznanja struke znače: “Puno, naravno, lijepo je znati da kada izađeš iz ateljea, i vidiš da cijene tvoj rad, da vas netko razumije, to je izvrsna motivacija za dalje.” Nagrada na Salonu osigurala mu je i samostalnu izložbu u MSU: “Izložba će biti krajem ove ili početkom sljedeće godine. Razmišljam, naravno, što ću izložiti, sve se u procesu mijenja. Ono što znam je da će se izložba baviti slikarstvom na najdoslovniji način.”
U više navrata hvalio ga je i njegov stariji kolega Tomislav Buntak, koji ga svake godine poziva da surađuje s Festivalom svjetske književnosti, napravi portrete pisaca i ilustrira pojedina djela: “To je jako dobra ideja, suradnja likovne umjetnosti i književnosti. Ne bavim se doslovnom ilustracijom, u knjizi obično nađem jedan detalj koji me onda zaokupi.”