Pustim, uskim, prašnjavim neoznačenim šumskim putem, na koji je zadnji put kakva lopata asfalta bačena valjda negdje kasnih 80-ih, i to uoči najavljenog dolaska nekog besposlenog predsjednika Predsjedništva SFRJ, vozimo se oprezno, izbjegavajući zapuštene rupe, od kasnojesenski osunčanog Vojnića prema vrhu legendarne Petrove gore. Pitoreskni kasnojesenski pejzaž kordunsko-banijskog obraslog ugodno podivljalog raslinja obasjava zubato sunce. Jesen je već odavno prešla prag, ali lišće nije ni tako crveno ni žuto, a pogotovo ne sasušeno, zelenilo opjevane gore još se opire najavama kataklizmičkih klimatskih promjena, a lahor lagano šumi raznobojnim gustišem stvarajući romantičnu atmosferu pustolovnih filmova, iz kojeg ponegdje u dubini šume izvirnu poneki oronuli...