Kada je u petak 26. srpnja u krematoriju na Mirogoju u plamenu tisuća plinskih svijeća ovu planetu u 75. godini napustio Mile Klarica, jedan od najistaknutijih osnivača industrijskog grafičkog dizajna u Hrvatskoj, vijest o tom gubitku za profesiju koja danas u velikoj mjeri diktira sadržaje vodećih informativnih medija prošla je gotovo neopaženo.
Tek nekoliko crtica na društvenim mrežama u kojima su se prijatelji i suradnici emotivno oprostili od Mile dalo je naslutiti da je riječ o čovjeku koji je svojim radom i osobnošću obogatio zagrebačku kulturnu scenu u drugoj polovici 20. stoljeća.
Iako po obrazovanju akademski slikar koji je diplomirao u klasi Miljenka Stančića, Mile Klarica najveći je dio svog profesionalnog života proveo u izazovima marketinškog posla, koji je onda bio u povojima i uzletu kao i cijela proizvodnja. Zaposlio se u OZH-u (Oglasnom zavodu Hrvatske), ili, kako se to tada objašnjavalo, zavodu za ekonomsku propagandu i publicitet. Popularno zvana Ozeha zapošljavala je 120 stručnjaka koji su u predstavništvima u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Beogradu, Sarajevu i Skopju radili na brendiranju najpoznatijih proizvoda koji su osvajali tržište televizijskim i radijskim reklamama, plakatima i sloganima od kojih su potrošačima rasle zazubice pri samom pogledu na proizvod.
Tu pomalo mahnitu potrošačku požudu nove generacije potrošača i kreatora njihovih kupovnih navika prije tri godine pretočili su Alira Hrabar Oremović i Slavko Henigsman u izložbu “Dizajn s feedbackom - Ozeha”, koju su pohvalili i brojni marketinški stručnjaci iz svijeta, iznenađeni kvalitetom rada domaćih dizajnera u vrijeme socijalizma.
Jedan od najboljih
E, a u Zagrebu je jedan od najboljih - ako ne i najbolji - bio upravo Mile, koji je radio najveće kampanje za najpoznatije tvrtke Franck, Zvečevo, Plivu..., pa kasnije i Coca-Colu s Markom Pekicom. S nekima od njegovih suradnika razgovarali smo o tim vremenima i poslovima, a za oko nam je zapeo jedan zanimljiv detalj za koji mislimo da bi bio dobar omage njegovu liku i djelu, nešto što će ga predstaviti kao Milu kojeg su poznavali prijatelji.
Zato smo s Milinim bratom Josipom Klaricom (75), jednim od naših vodećih umjetničkih fotografa, razgovarali nepuni tjedan nakon ispraćaja na krematoriju na Mirogoju, gdje se okupilo mnoštvo rodbine, suradnika i prijatelja koji su Milu pratili na njegovu burnom životnom putu.
Josip Klarica u razgovoru s našim reporterom
Kako se prije susreta nismo poznavali, o Josipu sam se, uz uobičajene internetske informacije, raspitao kod njegova kolege Ivana Posavca, također majstora umjetničke fotografije, i Mirjane Dugandžije, novinarke koja je u nekoliko maestralnih intervjua iz njegova života, rada, umjetničkih poriva i želja izvukla desetke sjajnih rečenica i misli. Kada smo se upoznali na terasi kafića, iz njegova dobronamjerna i topla pogleda i stiska ruke stekao sam dojam kao da se poznajemo, a kada smo se rastajali, činilo mi se da je to poznanstvo trajalo godinama.
Nije bilo lako sjesti s nepoznatim čovjekom i razgovarati o uspomenama na brata koji mu je, kako mi je kasnije rekao, bio jedini brat nakon što je davno izgubio brata blizanca.
Ubrzo, kao staro-novi poznanici, dohvatili smo se središnje teme, Josipove fotografije mrtve prirode s ptičjim gnijezdom, koja je postala regionalno, pa i planetarno poznata nakon što ju je Haustor istaknuo na svom prvom albumu. Od 1981., kada je album objavljen u LP izdanju Jugotona, ta fotografija proživljava neki svoj novi put koji joj je glazba novovalne zagrebačke grupe otvorila kod svoje publike.
- Da, vidite, to je zanimljivo. I danas kada s nekim nepoznatim sjednem i malo pričamo o mom ciklusu mrtve prirode, mnogi se iznenade kada otkriju i vide da je to moja fotografija. Ili pitaju, kaj ste vi radili tu fotku za taj kultni album - počinje Josip priču o fotografiji koju je snimio u Maksimiru 1979. godine.
- Dobro ste primijetili da je fotografija na omotu albuma flopana (zamijenjene su strane, op. a.). Valjda im je to trebalo zbog grafike, ne znam. U originalu sam tu mrtvu prirodu složio na stol na kojem je desno u šalici za čaj bilo ptičje gnijezdo s dva jaja koje sam pronašao u šetnji Maksimirom. Kojih ptica? Crvendaća, to je gnijezdo bilo napušteno, nisam ga skinuo s grane, ne bojte se, haha.
Pokraj gnijezda, ako vas baš to zanima, stavljene su gljive krasnice, ili rusnice. Lijevo je tanjur pun ribizla, a sredinom stola dominira čaša, čep od piva, žlica i tanjur juhe. E, sad me puno pitate, nisam siguran od čega je juha, koji su sastojci. To sam tako postavio na stol, fotografirao i stavio u svoj opus - priča nam Josip, poznat po fotografiranju camerama obscurama, koje sam sastavlja.
Kako smo ga, očigledno, već na početku počeli zamarati raspitivanjem o detaljima fotografije, pitamo kako je ona završila na naslovnici albuma Haustora.
- Jednog dana došao je Mile kod mene u atelje i rekao da mu treba neka dobra fotka za Rundeka i njegov album. Kako sam ja inače ljubitelj klasike i tada nisam baš nešto pratio rock scenu u Zagrebu, nisam mu imao što preporučiti jer nisam znao o čemu oni pjevaju. Rekao sam mu da izabere nešto iz onoga što imam već snimljeno. Uzeo je kutiju, uhvatio tu fotku i rekao, evo, to je to, ta će fotka biti dobra - priča Josip držeći u ruci upravo tu Haustorovu ploču, koju je donio na susret ako nam zatreba za fotografiranje.
Pomalo oprezno pitamo ga kako je doživio novi put svoje fotografije iz zbirke mrtve prirode, iz njegova ateljea, do javnog predstavljanja, naslovnica recenzija albuma, plakata, izloga Jugotonovih ploča...
- Pa, mrtav-hladan, da vam budem iskren. Mnogi su se raspitivali o suradnji, ali ja sam rekao da je to sve zasluga mog brata Mile. Kažem, ja nisam ljubitelj takve glazbe, možda nije lijepo ni reći da album nisam ni temeljito preslušao. Nije me to tada zanimalo, bio sam u svom glazbenom svijetu - kaže Josip.
Ponuda iz Coca-Cole
Nije ni čudo, jer on je tada svoje radove samostalno izlagao u Pragu, Parizu, Beču, u Londonskoj Photographers Gallery, najpoznatijoj svjetskoj fotografskoj galeriji.
Iako je radio kao samostalni umjetnik, Josip je nakon nekoliko godina rada na Televiziji Zagreb bio i zaposlen kao vanjski suradnik u OZH-u.
- Mile je radio u OZH-u od ‘75. do ‘80., bio je strašno uspješan u tom poslu i kada je dobio ponudu da radi kampanju za Coca-Colu, rekao sam mu, ne budi lud, idi u samostalne umjetnike i uzmi dobar honorar za svoj talent. Poslušao me i, koliko se sjećam, i dalje je radio za velike domaće tvrtke, a u Oslu je dobio stručnu nagradu za dizajn kockastog mlijeka Karlovačke industrije mlijeka. Zajedno smo radili neke spotove, on je bio redatelj, a drugi su smišljali slogane i vizualni identitet za kampanje - prepričava nam Josip.
Još uvijek pod dojmom nedavnog gubitka, ponekad zastane kada ga pokušavamo odobrovoljiti da nam ispripovijeda neke uspomene koje će pamtiti iz njihovih druženja. Čini nam se da ga pomalo davimo, ali on nam, pušeći elektroničke cigarete, s razumijevanjem za naš posao uputi pomalo marlonbrandonovski pogled s osmijehom i nastavi.
- Znali smo da je Mile izuzetno svestran i sve ga je zanimalo od malih nogu. Imao je jako dobro pamćenje, znao se na obiteljskim druženjima u detalje sjetiti nekih događaja, a ponekad nam je svojim enciklopedijskim znanjem otvarao oči nad nedoumicama koje su nas mučile. Antropologija, paleontologija, svašta mu je padalo na pamet... Bio je ranoranilac i za njega su 24 sata u danu često bila premalo. Sa svojom suprugom Vesnom održavao je impresivni botanički vrt u kojem su se opuštali njegujući brojne biljke kakvih nije bilo na ovim prostorima. Sjećam se kada su mu dovezli veliku sekvoju, za koju je trebalo iskopati veliku rupu. Uživao je u vrtu, a kako je imao puno prijatelja, volio im je pokazivati što ima novo, kako se biljke razvijaju pod njegovom pažnjom, koje je spasio, koje planira posaditi...
U tom drugom, privatnom životu Mile se nije često družio s ljudima iz struke ili posla, a iako je bio slikar, Josip kaže da ne pamti da se znao uhvatiti kista i platna ne bi li nešto naslikao iz gušta ili “za svoju dušu”. Kada je izlazio u grad, nisu to bili neki pretenciozni restorani ili razvikane kavane, nego mjesta na kojima se okupljaju otkačeniji osobenjaci, s kojima mu je bilo ugodnije nego s “fićfirićima” koji odvaguju svaku riječ.
- Znao je biti ozbiljan, a najčešće je bio ironičan i ciničan kada su se neke teme potezale i komentirale u društvu, za stolom ili šankom. Nas smo dvojica najčešće na svom metajeziku razgovarali o umjetnosti i svim ljepotama koje idu uz nju. Prije tri godine povjerio mi se o zloćudnoj bolesti koju je dugo uspio skrivati. Meni je brat blizanac davno poginuo i Mile mi je najbliža osoba... Teško mi je ovih dana, a žao mi je i što na njegovu ispraćaju na krematoriju pod obrazloženjem da je tekst nepoćudan nisu htjeli pustiti pjesmu Tome Zdravkovića “Dotako sam dno života”, koju je jako volio i uz nju je znao razbijati čaše. Bila je to jedna od predviđenih pjesama na ispraćaju, ali rekli su nam na krematoriju da je problematična riječ iz pjesme”prokleto” koja se veže uz ženu pa da ne može. Ali svi znamo što je tu zapravo njima bilo problematično - kaže nam podosta razočarano.
Darko Rundek, frontmen Haustora, javio nam se sa svojih jadranskih putešestvija i rekao da izražava velik pijetet svoj rodbini i prijateljima povodom odlaska Mile Klarice.
- Mile je bio jedan od naših najvećih fanova iz onih vremena kada mi kao Haustor nismo bili poznati i afirmirani bend. Bio nam je velika potpora, a znali smo se susretati u onom poznatom zagrebačkom krugu oko Masarykove ulice. Tako nam je jednom prilikom, početkom osamdesetih, predložio da napravi logo Haustora. Ta su nam se slova iskusnog dizajnera odmah svidjela - rekao nam je Rundek.
Njihova su se druženja intenzivirala na prvim koncertima mladog zagrebačkog benda u jeku novog vala. Mladim se glazbenicima sviđala njegova dizajnerska estetika, a dizajner Mile uživao je u njihovoj glazbi i svemu što je novi val donosio Zagrebu.
- On je bio renomirani dizajner poznat i priznat u tim krugovima, a mi siromašni studenti koji smo jedva spajali kraj s krajem. Pomagao nam je i svojim poznanstvima otvarao neka vrata. Prepoznao je našu glazbu i bio nam podrška - kaže Rundek.
A kako se dogodio kaver njihova prvog albuma? Zašto baš ta fotografija?
- Tu je fotografiju svoga brata Josipa za naslovnicu našeg prvog albuma predložio Mile. On je rekao da će nešto pronaći u fundusu svog brata Josipa, otišao i donio nam tu fotografiju. Mi smo sjeli, pogledali je i pristali jer nam se dopala Josipova estetika u toj naizgled jednostavnoj fotografiji. Taj prizor pribora za jelo koji je na stolu u tom rasporedu, u neko praskozorje i igri svjetla i sjene u Maksimiru, to je za nas u bendu, kada smo promatrali fotografiju, imalo i neku metaforičnu poruku onoga što smo tada željeli poručiti publici koja sluša našu glazbu. Kada smo je pogledali, svi smo rekli - to je to. Ja sam htio da u pozadini malo pada snijeg, ali od toga smo odustali - pripovijeda Rundek.
originalna fotografija Josipa Klarice
Njegov osmijeh
Suradnja se nastavila kada je Mile dizajnirao omot singla “Moja prva ljubav” s B stranom “Pogled u bolju budućnost”. Rundek kaže da dizajnerska estetika s malom dozom poezije koju im je sugerirao Mile Klarica u grafičkom dizajnu njihova glazbenog opusa u ono vrijeme nije bila odveć popularna. Ali na naš upit je li se to dogodilo upravo zbog pozitivne atmosfere koja se osamdesetih kao kreativna magla ušuljala po zagrebačkim ulicama, klubovima i glavama ambicioznih umjetnika, Rundek nam je kratko odgovorio: “Ne, to se može i danas dogoditi!”
Multidisciplinarni umjetnik, performer i član Kugla glumišta Damir Bartol Indoš kaže da je teško govoriti o Mili u ovom kontekstu.
- Milu sam upoznao ni sam ne znam kada ni kako, ali njegov osmijeh i za mene tada moderan izgled i ophođenje djelovali su na mene iskreno i uzbudljivo. Također, dobrota je vrlo snažno isijavala iz njega, činilo se da je jedan od onih ljudi za koje vjerujete da bi, da su oni netko, svijet bio bolje mjesto, tako se nesebično on davao i davao nama, meni. U umjetničkom smislu za našu suradnju bio je izuzetno važan za vizual prvog radikalnog performansa tzv. tvrde frakcije Kugle, pod naslovom Afera Gigan. Taj je plakat nastajao u našem zajedničkom promišljanju, zajednički smo smišljali koncept on i mi, tako je bio i realiziran i predstavljen prilikom više od 20 izvedbi u Galeriji SC - kaže Indoš.
Dodaje da je plakat bio “snažno Milino prepoznavanje jednog ekstremno brutalnog i opasnog rada koji smo izvodili, a iza kojeg je on stajao kao najbolji mogući simpatizer”.
- Taj pojam simpatije bio je karakterističan za njegov izraz lica i geste tijela kojim je on pokazivao svoju simpatiziranost za naš rad. Vizualna poruka koja je bila dominantna iz tog uskog crno-bijelog plakata, koja je bila pomalo jezovita i koja je šokirala, bila je destruirana ali ipak prepoznatljiva kartonska pločica zavezana za palac ljudskog leša, pokupljena iz tko zna koje mrtvačnice, s tko zna kojeg leša - zaključuje Indoš.
Ta spomenuta dobrota koja je isijavala iz njega očitovala se u pričama svih sugovornika s kojima smo ga se prisjetili i koji su imali sreću dijeliti vrijeme s ovim čovjekom koji je hrabro jahao ispred svog vremena.