EKSKLUZIVNO

Jutarnji otkriva i prvi put javno prikazuje dosad nepoznata djela legendarnog grafičkog dizajnera Mihajla Arsovskog

Grafički dizajner Mihajlo Arsovski

 Damir Krajač/Cropix
Kako se danas odnositi prema ostavštini jednog neuobičajenog umjetnika vizualne komunikacije u kontekstu povijesti modernizacije?

Mihajlo Arsovski (Skopje 9. 7. 1937. - Zagreb 24. 8. 2020.). Jasni i jednostavni podaci koji bi se, na distanci, zasigurno svidjeli i samom Arsu, kako su ga zvali svi bližnji i daljnji, oni koji su ga osjećali i znali u dušu te oni koji ga ljube kao ikonu. A svidjeli bi mu se jer u suhoparnoj ogradi brojki, za enciklopedijske potrebe, stane život i djelo, što i nije do krinke ili igre skrivača za univerzum jednog kreativnog uma poput njegovog. Kroz svoj tjelesni život uspješno se skrivao iza takvih formalnih ograda, puštajući istovremeno bljeskove svoje imaginacije, uvijek drukčije, gotovo se činilo da svaki plakat, svaka naslovnica nije nego skica za cijeli opus. I tek što bi se radoznala publika navikla na to drugo, novo, eto već u sljedećem djelu otvaranja posve novog pravca. Ars. Osobit i nesvakidašnji čovjek i umjetnik.

Stjecajem nekoliko životnih okolnosti sretao sam ga često u prostoru koji gravitira Britanskom trgu. S njim me upoznao Ivan Picelj, Arsov najdugovječniji partner za gradske šetačke minijature. Ne mogu zamisliti dvoje različitijih ljudi koji su toliko dugo brižno čuvali prijateljstvo: Picelj, uredan, precizan, matematički jasan, ekonomičan u izrazu i pojavi, a Ars anarhičan u umu, nježni cinik, kaotičan, neobuzdano duhovit i nepredvidiv, pojavom klošar.

image

Mihajlo Arsovski, Assemblage, 1968. (vlasništvo Kolekcija Marinko Sudac)

Filip Beusan

Zajednički univerzum

Još kao mladić koji nema pojma o ničemu pozivan sam povremeno ulaziti u njihov zajednički univerzum, bilo na ulici ili uz kavu, slučajno ili s namjerom, a svaka takva prilika bila je iskustvo poput novog filma, nikako serije s istim epizodama. Picelj i Ars dijelili su, međutim, jednu razinu erudicije na razini elementarnog osjećaja za vizualnu kulturu, kolikogod metodom i razlogom za rad bili posve različiti. U tim je susretima bilo i ironične poze, teatarskog pretjerivanja, viceva na svoj račun i nešto pouke. Ars je bio voditelj dinamike razgovora, Picelj korektor smjera. Sve se to uglavnom zbivalo u podrumu kod Boška, kasnije u Koldingu. I cijelo vrijeme bili su na vi.

image

Mihajlo Arsovski, Assemblage, 1989. (vlasništvo DHŽ COLLECTION)

Filip Beusan

Nerijetko sam Arsu išao na živce, posebno u doista rijetkim prilikama, sjećam se dvaju, kad bih ga zatekao u kopiraonici ili na ulici s rolom papira, s insinuacijom da nešto radi. Spremno je ironijom prebrisao svaku pomisao na ozbiljnost rada a potom žonglerski vješto prebacio razgovor na vrijeme, sport, svemir, štogod.

Vrhunac živciranja Arsa bio je kada sam ga mjesecima molio, zlorabeći pritom prijateljstvo s njegovom Vesnom, da mi udijeli nešto materijala iz foto arhive za neku objavu. Nekoliko tjedana nakon što je odbijao primati moje telefonske pozive, jednom se nenajavljeno ukazao kod mene s kuvertom i riječima, "Izvolite te vaše fotografije i molim vas da me više ne uznemiravate" i otišao s uljudnim pozdravom i bez ikakvog daljnjeg komentara.

image

Mihajlo Arsovski, naslovnica časopisa Polet, broj 22, 1968. (vlasništvo galerija BARIJERA)

Filip Beusan

Takav je bio on. Njegova brojna djela, danas već prilično poznata javnosti, jesu nevjerojatan zbir komunikacijskih ideja. Izvan svake volje za stvaranjem javne predodžbe o cjelovitosti i prepoznatljivosti opusa, Ars je svakom novom djelu pristupao na način da je koncepcijski i izvedbom posve drukčije, pa različitost zapravo jest njegova autorska prepoznatljivost. Interesantno je usporediti povod, zadatak za dizajnera, kada je to Ars želio biti, s rezultatom. Postaje jasno kako se autor posvećuje temi metodički preslagujući pojedine sekvence ideje, poruke, tako da čak i doslovno nalazi uvijek nove suodnose fizičkih komadića kolaža koje je iskopao iz neke arhive ili izrezao iz nekog žurnala.

image

Mihajlo Arsovski, Objekt, 1968.

Filip Beusan

Naslov kao rebus

Plakati za predstave, uglavnom u Teatru &TD, izložbe u Galeriji Studentskog centra i Galerijama grada Zagreba, serija plakata za lokalnu distribuciju Filmoteke 16, grafičko uređivanje i opremanje časopisa i knjiga… svaki je rad zaseban a u cjelini je to opus koji oduzima dah, festival najneobičnijih rješenja.

Primjerice, plakat za izložbu Signalizam u MSU 1974. gdje se autor malo podruguje načelu zlatnog reza pa to čini slovima, plakat za predstavu Rosenkrantz i Guildenstern su mrtvi iz 1971., u kojem naslov pretvara u rebus a onda smješta u kadar i autora drame koji pušta suzu. Valjda pri pogledu na moj plakat, kao da poručuje dizajner. Potom, grafičko oblikovanje (doslovno) hrvatskog prijevoda Mallarméa 1976. u kojem se Arsovoj interpretaciji autorovog nacrta poeme u dijelu naklade uspisuje i Josip Stošić otiskivanjem pečata kojeg mu je priredio Ars. Plakat za broj 7 časopisa Teka iz 1974., posvećen i Lafargueu, na kojem uz gigantiziranje znaka &, Arsovog trademarka još od dana teatarskog plakata, upisuje i naziv knjige Pravo na lijenost, što je možda najosobniji stav u nekom od njegovih djela, gotovo autoportret. Nadalje, ovitak Dedićeve vinilne ploče Čovjek kao ja iz 1969. na kojem Ars i Arsen surađuju suptilno, primjereno vrlo osobnim pjesmama, a dizajner se identificira s kantautorom suptilno stvarajući hommage i vlastitoj biografiji, s posvetom djedovom i očevom foto atelieru, što je i inače bila jedna od Arsovih trajnih fascinacija.

image

Mihajlo Arsovski, ovitak za vinilnu ploču Arsena Dedića "Čovjek kao ja", 1969. (vlasništvo DHŽ COLLECTION)

Filip Beusan

Autorski bogat svijet

Onaj čuveni plakat za Piceljevu izložbu u Veneciji iz 1969. mogući je ključ njihovog su-odnosa i lijepi primjer kako se jedna anarhično nesputana osoba upisuje u djelo druge, sistematično organizirane, a rezultat je vremenski blizak finalu i kraju pokreta Nove tendencije, tri godine nakon iznimno važnog teksta Vere Horvat Pintarić Vizualna kultura i problemi vizualnih komunikacija u časopisu Praxis.

Čini se danas važno dovesti u vezu tih nekoliko činjenica, tek ne bi li se ocrtalo koliko je dubinskih uvida, javnih napora i pojedinačnih autorskih ideja tada postojalo u domeni kulture javnog prostora i komunikacije. Možda je to važno zbog jasnijeg shvaćanja djelovanja intelektualaca, razumijevanja pojedinačnih umjetničkih opusa, ali i zbog otužnog procesa degradacije javnog prostora i razine komunikacije, čemu svjedočimo otada pa do danas i u Zagrebu i u Hrvatskoj.

image

Mihajlo Arsovski, "Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi", 1971., plakat, sitotisak

Filip Beusan

Sagledano iz konteksta u kojem jesmo, Ars, Picelj, Exat 51, Nove tendencije, Gorgona, kultura u Studentskom centru…, sve komadići slagalice koji su nekada činili produktivno slojevit i autorski bogat svijet proizvodnje značenja, posebice u domeni vizualne kulture. To je bio svijet istraživanja, eksperimenta i nesputanog stvaranja novih ideja u kontekstu, točno tome je pripadao cijelim svojim bićem i Ars.

image

Mihajlo Arsovski, TEKA 7, pravo na lijenost, 1974., plakat, sitotisak (vlasništvo DHŽ COLLECTION)

Filip Beusan

S druge strane, egzistirao je svijet komercijalne komunikacije od pedesetih do kraja sedamdesetih, koji se bio prilično civilizirao od dana tvrde političke propagande (čak i unutar opusa pojedinih autora) a gdje su dosezi nekih autora postavljali vrlo visoke standarde vizualne kulture, kako je to jasno pokazala retrospektiva Milana Vulpea u Muzeju za umjetnost i obrt.

image

Mihajlo Arsovski, "Zakon zapada", 1969., plakat, sitotisak (vlasništvo DHŽ COLLECTION)

Filip Beusan

Šezdesete i sedamdesete su prirodni kontekst za Arsa, sa svim svojim etabliranim i kontrakulturnim komponentama. Plus osobna mitologija privatnog univerzuma, nadopunjena sa školovanjem neobuzdanom metodom stvaranja.

Svakodnevni život umjetnika poput Arsa bio je ispunjen neprestanim gledanjem i obrađivanjem informacija, iako to nije bilo očito niti onima s kojima je usputno razgovarao tijekom svojih dugačkih hodanja gradom. Njegovo neprestano procesuiranje povoda za rad očito je i u nekoliko djela koja nikad nisu stekla auru javnosti a dio su ostavštine nakon što se Ars premjestio u drugu dimenziju. Riječ je o nekolicini djela najbližih onome što je Duchamp prakticirao kao "assemblage" ili "nađeni objekt", odnosno pronalaženje vizualno interesantnih predmeta u svakodnevnoj okolini, često na otpadu, a koje predmete rijetko tko jest u stanju shvatiti kao vizualno stimulativne strukture.

image

Mihajlo Arsovski, Assemblage, 1966.-1972. (vlasništvo S.E. COLLECTION)

Filip Beusan/
image

Mihajlo Arsovski, Assemblage, 1966.-1989. (vlasništvo KALLAY collection)

Filip Beusan/

Dadaistički kolaži

Umjetnik nikad nije mirovao, uočavao je ono što nitko drugi nije, skupljao takve stvari i donosio ih u radni prostor kako bi ih složio u jednu cjelinu na podlozi ili, pak, minimalnim intervencijom utjecao na njih. Odbačene limenke, stara ambalaža, komadi željezne armature, stvari koje više nikome ne trebaju, otpad potrošačke civilizacije. Čini se da je Ars imao dosta takvih stvari u radnom prostoru i povremeno radio na njihovom kolažiranju u svrhu relaksacije ili kakvog posrednog kreativno-mentalnog procesa. Taj je rad trajao dugo, kao neka meditacija i sam autor nije ga predvidio kao dio uobičajenog kurikuluma za izlaganje javnosti. O tome svjedoči, tipično za Arsa, i zapis olovkom na jednom takvom radu – "1968-1989", možda još jedan, kasni, izraz samoironije, ali gotovo i dnevnički zapis iz radionice majstora koji to nikada nije želio kao javnu poziciju. Vješto joj izmičući godinama, Ars je ostavio i te dadaističke kolaže kao dodatni element za dribling s interpretatorima.

Ars, oprosti što sam ovo uopće napisao, neću nikada negirati tvoje stečeno pravo na vječnu lijenost i anonimnost, ali mi ovdje, koji još čekamo transfer na razine gdje si sada, još malko polažemo pravo na ovaj način živcirati te.

image

Mihajlo Arsovski, Haas a2, 1972., serigrafija (vlasništvo S.E. COLLECTION)

Filip Beusan/
image

Mihajlo Arsovski, naslovnica hrvatskog prijevoda Mallarméove poeme ''Bacanje kocki nikad neće ukinuti slučaj'', 1976. (vlasništvo DHŽ COLLECTION)

Filip Beusan/
image

Mihajlo Arsovski, Objekt, 1968.

Filip Beusan/
image

Mihajlo Arsovski, Objekt, 1974.

Filip Beusan/
image

Mihajlo Arsovski, plakat za izložbu Ivana Picelja u Gallerii del Cavallino, 1969., sitotisak (vlasništvo KALLAY collection)

Filip Beusan/
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. srpanj 2022 04:19