Čini se kao magija način kako nastaju fotografski radovi Roberta Gojevića. Poput kakvog alkemičara miješa komponente u laboratoriju, prelijeva kemikalije iz jedne epruvete u drugu. Riječ je o povijesnom procesu mokrog kolodija na staklu koji se koristio u 19. stoljeću i kojim je u zadnjih sedam godina, među ostalim, snimio i brojna lica iz svijeta medija, kulture i umjetnosti.
Gojević se kao fotograf izražava u projektima. Bitna mu je, kaže, profesionalna razina toga što radi. Stotinu portreta poznatih kulturnjaka, njegov najpoznatiji projekt, nastalih tom starinskom, danas zaboravljenom tehnikom, može se vidjeti na izložbi u Galeriji ULUPUH u Ilici (do 29. lipnja), a sam naziv "iLICA" hommage je mjestu gdje izlaže. "Ovaj potez od Trga bana Jelačića do Frankopanske ulice u 19. stoljeću mogao se slobodno zvati fotografska ulica jer su najpoznatija imena i ateljei bili tu. Ta ulica je fantastična. Sva lica u Zagrebu dolazila su se u Ilicu fotografirati. Bila mi je velika želja da i ja tu imam izložbu i iskreno mi je žao da nigdje nema niti jedna ploča da su tu bili velikani hrvatske fotografije. Recimo Ivan Standl, koji je tu imao dva ateljea, najzaslužniji je za promociju Zagreba u povijesti. Ja se samo s njima mogu identificirati“, kaže Gojević. "Ovo je jedan vrlo usamljen posao. Nitko zapravo ne razumije, to što ja radim."
Izbor poznatih osoba krajnje je osoban. Svoje modele, naime, Gojević sam bira. Prepoznajemo lica iz svijeta kazališta, baleta, filma, televizije i medija, glazbe, mode i grafičkog dizajna, suvremene umjetnosti; pisce i pjesnike, kustose i kritičare, slikare, ilustratore, fotografe: Miljenka Jergovića, Fedora Fischera, Krešimira Zimonića, Marinu Vujčić, Peru Kvrgića, Radu Šerbedžiju, Dortu Jagić, Petra Dabca, Mirka Ilića…
"Do sada je uvijek netko drugi radio moje izložbe, ovo je negdje moja petnaesta samostalna izložba, a sada sam imao to zadovoljstvo da sam sve mogao koncipirati sam. Imao sam apsolutnu slobodu." Bio mu je, priznaje, veliki izazov izložiti stotinu komada te se odlučio predstaviti tu svoju seriju radova u prirodnoj veličini. Na izložbi su ispisi na aluminiju koji su istih dimenzija kao i originali na staklu.
Portreti su izloženi na zidovima galerije abecednim redom, od Stanka Abadžića do Nikole Žinića. U vitrinama se pak može vidjeti, kako Gojević kaže, jedan mali dio nečega što koristi u radu. Kodakova preko stotinu godina stara kamera nabavljena u Londonu kojom je dio portreta snimljeno, stalak za sušenje stakla, komora gdje se to staklo umače u srebro "cijeli jedan svijet magije u tamnoj komori što ljudi ne vide".
"Moja filozofija u fotografiji je da se odvojim od fotografske industrije. Već negdje oko 1860. industrija je shvatila da je fotografija biznis. Tu moj interes pada. Moj je interes prije tog vremena, kada je sve u mojim rukama. Sve radim sam, kupujem kemijske komponente, miješam ih u laboratorijskim uvjetima. Ništa ne kupujem gotovo, osim stakla. To je moj šamar industriji svih tih mobitela i digitalnih aparata koji se stalno mijenjaju."
Gojevićevi počeci, ipak, vezani su za digitalnu fotografiju. "Ozbiljnije sam se fotografijom počeo baviti kad je došla digitalna fotografija. Ja sam dijete digitalne fotografije. Onda sam nakon određenog niza godina osnovao fotografski časopis koji je bio internacionalan i ja sam kao urednik imao priliku raditi intervjue sa svjetskim fotografima ove tehnike. Mogao sam dobiti informacije iz prve ruke. Nakon toga sam se godinu dana premišljao da li se upustiti u to. Opasan je to posao zbog kemikalija, može se oslijepiti prilikom postupka." Kada je na koncu odlučio krenuti u tu avanturu, trebalo mu je još godinu dana da nabavi sve što mu treba. S prvim fotografijama krenuo je 2014. godine.
Ove fotografije vrlo su popularne i cijenjene u svijetu, kaže Gojević. "Ne postoji glumac koji se nije na taj način portretirao, od Brada Pitta do Georgea Clooneya. Jednom kolekcionaru nije zanimljivo ako se predmet može neograničeno umnožiti. Zbog toga su se svjetski fotografi okrenuli 19. stoljeću, jer se sve radi rukama, radovi su unikatni, jedinstveni. Ove fotografije po mnogočemu zadovoljavaju sve umjetničke kriterije."
On sam, kako otkriva, dosta se u ovom načinu fotografiranja nadahnuo francuskim fotografom Félixom Nadarom koji je prvi koji je fotografirao poznate ljude. "Imao je isto kao i ja kućni atelje, poznavao je parišku kremu koju je fotografirao u svom domu. Stručnjaci smatraju da je to nenadmašivi portret. To sam i ja pokušao napraviti, u stilu, odabiru ljudi i okolnostima. Ništa se ne radi na brzinu. Svakom fotografiranju prethodi razgovor, a tek onda krenem na posao." Za jednu fotografiju treba mu, objašnjava, oko sat vremena. "Imam puno toga za napraviti prije i poslije. A za model to traje par minuta, ekspozicija je 5 sekundi. Tijekom tih pet sekundi morate biti potpuno mirni. Nastaje samo jedna, jedina fotografija, nema okidanja. Objektiv ima poklopac, maknem s objektiva poklopac, to traje pet sekundi, zaklopim i to je to. Nema ponavljanja i nema fotoshopa. Jedino ako bi se osoba pomakla, tada fotografija ispadne mutna. Ali to se rijetko događa, možda u pet posto slučajeva."
Od poznatih modela izdvaja Radu Šerbedžiju kojeg je čekao više od pola godine da stane pred njegov objektiv. "Kad je došao, napravili smo tri fotografije, ali sve tri su različite."
Gojević često snima videe o nastanku tih svojih portreta, a na izložbi se može vidjeti video koji prikazuje njegov razgovor u autu sa Slavkom Pavić dok je vozi u svoj atelje na snimanje njezinog portreta.
"Ideja je cijeloga projekta da se određeni vid fotografije počinje cijeniti. Ja sam dakle pozivao, birao, htio sam da to budu ljudi iz kulturno-umjetničkih krugova, nisam želio nikoga s estrade, sporta i politike. Htio sam ljude koje imamo zbog čega cijeniti, a ne cijenimo ih dovoljno."
Ovaj njegov ciklus u nekom je segmentu gotov, kaže Gojević. No, nije si zadao ograničenje ili rok. "Sve je otvoreno ako se pojavi neko lice koje mi je zanimljivo i koje bih volio fotografirati."