Početkom srpnja na Zlatnom se ratu, onaj tko je stigao u dovoljno rano jutro, mogao kupati k'o na kakvom sprudu usred Amazone. Sam samcat, ni s kime i ničime ometan. Doimalo se da je korona nepovratno zapečatila sezonu 2020. Najviše je gostiju u Bolu tih dana boravilo vrata do frizeraja, tik uz cestu, u dvije male prostorije u prizemlju u koje se ulazi skoro pa drito s rive, pri kraju mjesta. Nagurani i zaključani stajali su ti bolski turisti. Nit su kamo išli nit na što trošili. Kartonske je goste u tom mraku ostavio brački umjetnik Ivica Jakšić Puko nakon što im je dao da glume u igranom filmu koji radi sa snimateljem Šimom Strikomanom.
Hrpu Slovenaca, Nijemaca, Čeha, cijeli svijet od kartona izrezan Puko je neko vrijeme šetao mjestom, tražio od njih da igraju po scenariju, da dadu maksimum.
Otključava nam vrata, turisti polegli jedni po drugima, desetine njih, nevoljko šute u polumraku. Puko pak, ozbiljan, priča da se - namučio dok ih je izrezao, dok je sve te goste doveo u Bol. Muka je … dalmatinska. Jer, poslije ćemo kod njega kući, u razgovoru, dok opisuje svoj uobičajeni dan, zaključiti da je bogom dani posao bit - bročki umjetnik. " … dugo spavanje, do 10. … da budem pristojan. Pa, kava kući. Pa kava u Marinera. Do ručka radim, poslije ručka je popodnevni odmor. Pa plivanje i neki sport. Uvečer je planiranje večere, eventualno neki izlazak ili ostanem kući i radim. Ne žalim se …", kazuje otočki artist, pisac i slikar, kipar, performer, organizator karnevala i ironičnih "škandala". Sam sebe predstavlja kao "antifašističkog umjetnika, borca protiv turizma, demokracije i Coca-cole".
Ne bori se on, kaže, protiv turizma, nego protiv "turizma onakvog kakav danas jest. Prije 40 godina ovo je bilo obično ribarsko mjesto. Živilo se od ribe. I svak je nešto sadio. Sad više nema vrtova, ni štala nit kokošinjaca, sve su prekrili apartmani. U cijelom mjestu ostala su samo dva ribara. Više nema ni mreža. Ima jedna koća. Od ribarskog mjesta u koje nitko nije dolazio, a mi bi išli svakih osam do deset godina u Split, u doktora, odjednom ljudi putuju po svijetu, otkrivaju, saznaju. Vrlo lagodno žive od dva apartmana. Zahvaljujući gostima izdigli smo se, ali turizam je donio i sveopću gramzivost".
Kako se srpanj bližio kraju, punio se Bol, prvog kolovoškoga vikenda po rivi se guralo kao da je sasvim obična, a ne pandemijska sezona.
"Bolski turizam u doba korone" igrani je film, scenarij i režiju potpisuje Puko. Kako to igraju kartonski glumci? Otkud ideja za film?
"Bolski turizam u doba korone odnosno Bolska turistička predsezona u doba korone. Jer, nakon što je pala zadnja klapa filma i došlo pravo ljeto, navalili su turisti. Ideja za film zapravo je izrasla iz jedne moje stare izložbe, u Zagrebu (Gjuro 2), gdje sam uz prezentaciju zbirke pjesama, 'Samer tajm', izložio i male kartonske makete turista. Nazvao sam Šimu Strikomana, snimatelja, Matka Petrića, glazbenika, filmaša i montažera slike te Marina Puljizevića, glazbenika i montažera tona - sve moji dragi prijatelji - i tako je krenulo. Film je završen, naime, sve su scene snimljene. Predstoji montaža slike, tona, snimanje naracije, pjesama, ubacivanje zvukova, šumova, kalibriranje boje, skupljanje financija, kopanje kanala… Film je igrani, i igraju kartonski glumci. Nisu oni neki veliki glumci i glumice - Ben Affleck, Jennifer Love Hewitt, Goran Višnjić, Tarik Filipović… - ali glume."
O čemu pripovijeda film? "Evo kratkog sadržaja: Prve godine hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije iziđe zapovijed Nacionalnog stožera civilne zaštite da se provede popis mjera za spašavanje turizma u zemlji. Ali, Bolu nisu trebale mjere.
Zamjenski turistički brod Makarski Jadran uplovljava u bolsku luku: 'Dragi putnici, dragi gosti. Ovo lipo, malo, smišno dalmatinsko misto zove se Bol na otoku Braču. Paeze Bol izola Brač, štat Bol insel Brač, siti Bol ajland Brač…' Bolski 'taksi bot, taksi bot' preuzimaju goste s Makarskog Jadrana i odvoze ih na Zlatni rat, 'najlipšu plažu na svitu!'
Bol je pun stranih, agencijskih gostiju - od kartona: Karton ambalaže Düsseldorf, Njemačka; Kartonska embalaža Škofja Loka, Slovenija; Lepenkove obaly Praha, Češka… Njemački 'padobranac', novinar Frankfurter Allgemeine Zeitunga, ispituje kartonske goste tražeći prvog čovjeka bolskog turizma", reda Puko pa nastavlja:"Na svim bolskim plažama, zbog sigurnosti kartonskih gostiju, nudi se kupanje u pijesku, surfanje i kajtanje po žalu, ronjenje u šumici i masaža bez ulja.
Kartonskim gostima vlaga je najveća prijetnja, iz tog razloga bolska podmornica na suhom je doku. Drage će bolske goste, u slučaju kiše, osoblje Ljetnog kina Mediteran sušiti u dvorani. A za potpalu vatre, upozoravaju bolski vatrogasci, zabranjeno je koristiti karton". Kartonski gosti razmiljeli su se Bolom, scene se odigravaju u ovdašnjim kafićima i restoranima:
"U kafiću Big Blue sjede kartonski Slovenci, Gorenje. U sushi baru Vendetta Filipinac na tegalu objašnjava talijanskim, engleskim i njemačkim kartonskim gostima kako je sushi nastao na Braču. Dva stara kartonska gosta sjede u restoranu Ribarska kuća i promatraju ostatke Bijele kuće. Zabava je i u Topolinu. Kazališni glumac iz metropole među kartonskim gostima Topolina prepoznaje kolegu Brada Pitta. U taverni Riva jedan se kartonski gost, vlastitom nepažnjom, zapalio na roštilju. Intervenirali su uvijek spremni bolski vatrogasci. Motorizirani dostavljač picerije Gogi kartonskim gostima razvozi pizzu. Kartonski gosti prate procesiju na Tijelovo. Domaćini mole Turističke litanije održivog razvoja."
U Pukinu filmu Boljani su obazrivi, dapače srdačni s kartonskim gostima. U njihovoj blizini ne puše, s njima ispijaju kave, slikaju selfije, voze ih na rolama, biciklu, donose im knjige, prave društvo ispred bankomata, ljekarne…
Jednako su pažljivi i prema njihovim kartonskim kućnim ljubimcima. "U noćnim satima zaviruje se u sobe kartonskih gostiju gdje se, hm, događaju i one stvari. Troje djece, dvije curice i jedan dječak, jedini su u Bolu koji ne vjeruju u kartonski turizam. I na kraju, milenijska fotografija na Zlatnom ratu. Tristotinjak kartonskih gostiju svojim kartonskim tijelima ispisuje ime ovog lipog, malog, smišnog dalmatinskog mista: BOL… 'Jubav je Bol s otoka Brača, 'ko ga jednom vidi, uvik mu se vraća…'"
Puko srkne gutljaj vina pa pripovijeda kako je bilo onih tjedana kad su Brač stavili u karantenu, u svibnju, kad je baš na njegov otok, netom što su u cijeloj zemlji popustile epidemiološke mjere, stigla korona.
"Malo prije toga vratio sam se iz bolnice. Izliječen od bakterije u krvi, sepse, zatajenja desnog plućnog krila, oba bubrega… s trideset kila manje. U vrijeme najžešće korone krenuo je moj oporavak. Prije ovog mog filma sam, sjećajući se Marqueza i njegovog 'Ljubav u doba kolere', započeo pisati 'Ljubav u doba korone'. I nakon tridesetak stranica sam stao. Pa napisao novi naslov, novog romana koji se dogodio sam od sebe: 'Ljubav u doba korone na otoku Braču', što zvuči još 'gabrijelskije', kao primjerice 'Ljubav u doba korone u Macondu'. Nakon naslova nisam napisao ni riječi. Uhvatio sam se filma."
A priča u romanu, govori dalje, ide ovako: "Bračanin, prilično star i bolestan, iz bolnice se vrati kući. Rodbina, njih pedesetak, dođe ga posjetiti. Iz ljubavi. I jer je isti, kažu zlobnici, imao poveću ušteđevinu. I svi se, iz ljubavi zaraze koronom. I prošire je po Braču. " Jakišić je bio student bečke Likovne akademije, na zagrebačku ga nisu primili. Studirao je i teologiju na Institutu za teološku kulturu laika, pri KBF-u u Zagrebu. Tko ga u svijetu religije inspirira, od čega mu je vjera sazdana i kako je živi? Je li kršćanstvo pogonsko gorivo za ljevičarski aktivizam?
"Isplatljivo je bilo studirati teologiju uz korifeje teološke misli kao što su bili Tomislav Janko Šagi Bunić, Vjekoslav Bajsić, Josip Turčinović… U teologiji, kao i u životu, inspirira me dobro. Dobro je dobro, i - dobro je činiti dobro - dosadno. Dosadno, ali probitačno. No, uzaludno je biti dobar zbog probitačnosti. Na drugoj je strani zlo. Uzbudljivo. Ali nije dobro činiti zlo. Zbog kazne na ovome i onom svijetu. Mi smo u sredini - što nije ni blizu neke idealne pozicije - razapeti između dobra i zla.
Nekad se svijet - bez obzira na dobre i zle - dijelio na sapiense i homo sapiense, civilizirane i divljake, filozofe i generale, Indijance i kauboje, crnce i bijelce, lijeve i desne, arijevce i one druge… danas se dijeli na mnogo siromašnih, i malo bogataša. Teško je biti siromašan. Ne imati, frižider primjerice. Ali ni bogatašima nije lako. Oni imaju dvadeset pet frižidera, u svakoj prostoriji. Upravljati tim frižiderima i održavati ih, uistinu nije lako. Žalim sve vlasnike apartmana, i uopće bogataše.
Ipak, svijet, ovakav kakav jest, kakvoga poznajemo, jedini je moguć. I sve više se - Nemaj drugih svjetova osim mene - slažem s Gospodinom Bogom: svijet je idealan. No, i idealan svijet propada, nema sumnje. A u propadajućem svijetu turizam, kao da mu se žuri, užurbanim koracima srlja k svojoj propasti."
Ima tome par godina da je najavio da će u Bolu kad-tad otvoriti muzej. Radi, kaže, na tome. "Rad je stvorio čovjeka, a Božji je blagoslov ne raditi ništa. Svojim neradom, nestvaranjem, ne izazivaš nikoga. Sve manje radim. Izbjegavam, kako to gordo zvuči: projekte. Izbjegavam pisanje, crtanje, slikanje, klesanje, izložbe, promocije… Odmaram se. Vozim bicikl, plivam, igram tenis. Tenis mi je vrlo važan, zbog tuširanja i piva nakon igre. Ali, ipak - mi u Bolu rečemo: Vrag mi ne do mira - i dalje nešto radim. Stvaram. Evo, promovirao sam knjigu, 'Evanđelje odvažnih'. I uz nju izložbu crteža, ilustracija Evanđelja. Kome to treba? Završavam film. Kome to treba? Gradim kuću. Četiri kućice. I nije gradnja nego obnova, renoviranje. Kome to treba? Meni? Ja mogu i bez kuće. Valjda je zato i gradim. Još ako kuća, kao što sam zamislio - uz Muzej Zlatnog rata, Muzej kamena, Muzej ogledala, Ratni muzej i stotine još raznih radova i artefakata - i sama bude muzej, ajoj! Neradom, nestvaranjem, nikome nisi smetnja. Da je barem tako. Ali nije. Jer i kad ništa ne radiš, ništa ne stvaraš, ljudima smetaš svojom pojavom, ako imaš tu (ne)sreću."
Nedavno je objavio "Evanđelje odvažnih". Tko su ti odvažni, gdje ih vidi? "Svijet funkcionira na laži. Lažu nam biolozi, virolozi, ekonomisti, političari, teolozi, turistički djelatnici… Lažemo jedni drugima. A kad svi lažemo, to je kao da laži nema. Skladno je. Sklad može narušiti samo netko tko bi govorio istinu. Bilo je takvih, završavali su na križevima.
U mom “Evanđelju odvažnih” koje, kao i svako evanđelje, nipošto nije za mlake, riječ je o sudskom procesu nekom čovjeku, u nekom neodređenom vremenu koje može biti svako vrijeme pa i ovo naše. Taj je čovjek rođen u Betlehemu. Živi u Jeruzalemu. Majka mu je Marija, otac Josip. Čovjek se slučajno zove Isus, i predstavlja se kao sin Božji. Ima sljedbu od dvanaest učenika, koji se slučajno zovu kao i Isusovi apostoli.”
Dade li život na otoku neku posebnu, drukčiju, insularnu perspektivu na ono što se događa na kontinentu, u cijeloj zemlji? "Živio sam u Zagrebu, Beču, putovao. Na kraju, skrasio sam se u Bolu, na kontinentu Braču. U Republici Broč. U čudesnoj zemlji, bez obzira na Hrvate, s čudesnim otocima Brač je najveće čudo. Gradovi, sela, zaseoci, pustinje, samostani, renesansne crkvice, špilje, dvije klime, klima-uređaji, turizam i poskoci. I janjetina, vitalac, frigadina, hrapačuša… I turizam, to sam već rek'o. Brač ima što nitko nema: Bračane. A teško je imati Bračane, čak i na Braču. I Škoti su pokušali imati Bračane, pa im nije uspjelo."
Nekad je, dok ga je držala faza kamena, klesao u Pražnicama, mjestu od 300 ljudi, 18 km sjeverno od Bola.
"Na Braču se govori šest narječja, šest idioma čakavskog, uključujući Pražnica koji imaju svoj govor, oni pjevaju, njihov govor možeš zapisati notnim crtovljem. Danas svi govore o održivom razvoju, a Pražničani imaju održivi razvoj otkad su postali, imaju vrt, njive, janjad, ovce … Tamo je njih ni 300, a imaju sedam klesarskih radionica. Kažem da će u slučaju neke kataklizme na svijetu preživjeti žohari i Pražničani."
Nasmijava nas anegdotom iz Pražnica: "Dolazi u njujoršku zračnu luku JFK žena i pita službenicu na šalteru, na pjevajućem pražničkom engleskom: 'Can I get a ticket to Europe?' A službenica joj odgovara: 'O, i vi ste iz Pražnica!'"
Dobre je volje, sutra će s filmom prvi dan u montažu, zabavlja ga prepričavati snimljene scene: "Ribarski brod ulazi u luku. Na njemu je ribar, pas i Domagoj Dorotić, proslavljeni operni pjevač, tenor i ribarev zet. Pjeva Santa Luciju. Brod se privezuje za rivu. Tu je jedan ribar promatrač, i kartonski gost. Promatrač pita u ime kartonskoga gosta da pošto je riba, škarpina? Trista kuna, odgovara ribar. Dreihundert, prevodi promatrač. Gost padne u more. Vade ga špurtilom i odvode u kartonsku ambulantu. Suše ga radijatorom. Na putu do ambulante kartonskoga gosta napada iznajmljivač apartmana: Kamare, Zimmer. Rum. Apartman. Apartman mit früstick. Apartman mit terase, und citrone! Cheep. Skonto, ten procent…"
Ima već dosta godina da je po Bolu počeo organizirati, ispalo je sad, proročanske tzv. Viroza partyje. "Viroza je skakanje u virove iza katamarana, na odlasku.
Virove proizvode katamaranski turbo motori. Viroza bi trajala cijelo ljeto, a kulminiralo bi Virozom party, prvog listopada, kad bi u Bol, katamaranom, dolazili vizitatori. Diktatori: Julije Cezar, Napoleon Bonaparte, Che Guevara, Drug Tito, Lenjin… Oni su nas upozoravali na greške: u turizmu, ekonomiji, kulturi i uopće u politici pa su nas, vjerujem - da sada ne prebirem po dokumentaciji - upozorili i na koronu. Zato, kad opet pokrenemo Virozu - a trebalo bi svakako napraviti barem još jednu, izvanrednu - vizitator bit će Mao Ce-tung. On će nam, naime, objasniti što je to korona, otkuda potječe, kako i zašto se širi i zašto, bez obzira na koronu, u Bolu cvjeta nekoliko cvjetova turističkih. I zašto bi bez obzira na cvjetanje i nekoliko - a da cvjeta tisuću cvjetova - u Bolu trebalo otvoriti školu lažnoga gostoprimstva. I donijet će Mao cjepivo. I lijekove. A usput bi mogao otvoriti i Pelješki most."