U HDLU- u otvorena je, paralelno, izložba četvoro autora, troje slikara mlađe generacije i jedne nešto zrelije grafičke umjetnice Maje Rožman. Ideju o paralelnom izlaganju nekoliko autora, koji nisu povezani zajedničkim umjetničkim razmišljanjem, u izlagačkom se prostoru “prstena” provodi već neko vrijeme. To je pogođen prostor, svatko od njih dobiva manji dio odijeljen zidom, izložbe se obilaze jedna za drugom. Mahom je riječ o slikarima, bilo bi zanimljivo vidjeti i ostale medije u ovom konceptu.
Najmlađa od njih je Iva Habus. Riječ je o dijelu njezina diplomskog rada (do sada je Galerija SC imala praksu da izlaže diplomante). Još je pod jakim utjecajem profesora, odmah sam mogla zaključiti da na Likovnoj akademiji studira kod Roberta Šimraka - zajedničke su im teme, opsesija mašinama, podsjetimo samo na Šimrakov ciklus na ovu temu u MUO.
Iva Habus
Motivi slika Ive Habus uvećani su dijelovi avionskih motora, slikani prema predlošcima za koje je umjetnica koristila fotografije koje je sama snimila. Radovi su crno-bijeli, ona sama navodi kako redukcijom boje i chiaroscurom daje “dodatnu dramatiku i potencira moć koju posjeduju strojevi”. U posljednje vrijeme nekoliko je slikara koji slikaju crno-bijelo, počevši od Martine Grlić nadalje. Uglavnom, Iva Habus postavila je temelje, vidljive su reference, valja vidjeti kako će se dalje razvijati.
Igor Taritaš
Igora Taritaša pratim već neko vrijeme i tehnički je vrlo vješt. Isto je godište kao i Iva Habus, no radovi su mu razrađeniji. Ponekad su na granici pretjerane dopadljivosti, no samo oni koji se naslanjaju na djela starih majstora. Najjača dionica kod Taritaša, ujedno slikama i najzastupljenija na izložbi, su prazni prostori, preciznije devastirane, napuštene modernističke vile u kojima je jasno vidljiva nekadašnja prisutnost čovjeka. Kolorit je živ. Nekoliko je i interijera koji graniče s nadrealizmom. Predgovor izložbi piše Vladimir Tatomir koji način tretiranja površine povezuje s enformelističkim pristupom Eugena Fellera i Ive Gattina, ne znam koliko bih se složila s tim. No, svakako postoji bliskost s jednim drugim umjetnikom kojeg Tatomir spominje, a to je Matthias Weischer i njegovi dehumanizirajući prostori.
Radovan Kunić
Radovan Kunić isto je godište kao i prethodno dvoje umjetnika, rođen je 1987. Iako ove izložbe ne idu na povezivanje umjetnika, dapače, zanimljivo je da je u pravilu kod sve troje ljudski lik prisutan posredno, osjećajem koji prenosi slika. Najeksplicitniji su primjeri za to Kunićeve slike “U nastojanju”, prazna zimska jakna koja “stoji” u prostoru , i prazan krevet, slika se zove “Mjesto prelaska”. Najdojmljivi je Kunićev rad prepletanje bijelih cijevi koje kao da izlaze u treću dimenziju. Na slici je, pročitala sam na umjetnikovu blogu, radio četiri mjeseca. Maske me, pak, podsjećaju na već viđeni rad Pavla Pavlovića.
Izložba Maje Rožman doktorski je rad, zaslužuje samostalan prikaz. Recimo samo kako je riječ o dijelu njezina doktorskog rada “Pozicija grafike u suvremenoj umjetnosti,”, počinje od izjave Roberta Rauschenberga “A Canvas is Never Empty”, a cilj je pomicati granice “tradicionalnog” grafičkog medija.