Priča o Marini Abramović i Ulayu, jedna od najintenzivnijih priča nekog umjetničkog para, prvi je put završila prije 28 godina performansom u sklopu kojeg su krenuli svatko sa svoje strane Kineskog zida. Ona je započela hod kraj Žutog mora, on kraj pustinje Gobi, danima su pješačili, prešli svaki 2500 kilometara kako bi se ponovno sreli. Kada su se napokon našli, zagrlili su se i - prekinuli. Performans “Ljubavnici: Hod po Velikom zidu” označio je kraj njihove turbulentne veze, i odlučili su da se nikada više neće vidjeti.
Nije bilo tako. Prilikom umjetničine izložbe “Umjetnik je prisutan” u njujorškoj MoMA-i 2010. godine, tijekom koje je sjedila za stolom u izložbenom prostoru osam sati dnevno tri mjeseca, a posjetitelji su mogli sjesti s njom za stol i promatrati je, u jednom je trenutku preko puta nje sjeo Ulay, muškarac kojeg je voljela možda najviše u životu. Ugledavši ga, umjetnica se slomila i zaplakala, primili su se za ruke, a sve je zabilježeno i kamerom. Ovaj emotivan video ponovnog susreta ljubavnika u Muzeju moderne umjetnosti ima više od 30 milijuna posjeta na YouTubeu.
Projekt života
“Potrebno je mnogo vremena, možda i cijeli život, da bi se razumjelo Ulaya”, rekla je umjetnica jednom prigodom, a on to citirao na svojim web-stranicama.
Marina Abramović radi na vlastitoj autobiografiji “Walk Through Walls” (Penguin Random House) koja izlazi krajem listopada i s velikim se nestrpljenjem očekuje u likovnim krugovima. Izazvala je kontroverze i prije objavljivanja, medije je obišao ulomak iz njezina dnevnika u kojemu se nespretno izrazila o Aboridžinima, pa se ispričala, a potom i podatak da je abortirala tri puta, nikada nije željela djecu, među ostalim i zato što je imala grozno djetinjstvo. Puno je toga i o Ulayu.
Autobiografija se nestrpljivo očekuje i u nas, veze ove umjetnice s hrvatskom umjetnošću su jake, školovala se i u radionici Krste Hegedušića, a ne jednom je rekla da je jedan od umjetnika koji su promijenili njezin svjetonazor i utjecali na nju bio Tomislav Gotovac.
Njemački umjetnik Ulay, čije je pravo ime Frank Uwe Laysiepen, trenutačno živi u Ljubljani, gdje sa skupinom suradnika, koji surađuju i s nekim našim umjetnicima, snima film o svom životu, a prije dvije godine imali smo ga priliku vidjeti u Hrvatskoj u sklopu projekta “Umjetnik na odmoru” Instituta za istraživanje avangarde.
Inicijalno, film o Ulayu, čija je premijera zakazana za 1. prosinca, bio je zamišljen kao dokument o jednom od pionira body arta, performansa i sl. Međutim, dok se dogovarao za film, dijagnosticiran mu je rak i projekt je poprimio nove konotacije. Sada se zove “Projekt rak”, a prva scena snimljena je u studenom 2011. na ljubljanskom Institutu za onkologiju, gdje umjetnik odlazi na kemoterapiju, te bolest, u umjetničkom kontekstu, interpretira kao “najvažniji projekt života”. Kad mu bude bolje, odlazi u posjete mnogim umjetnicima, pa tako i Marini Abramović u Berlin.
Marina Abramović umjetnička je zvijezda, protagonistica HBO-ova dokumentarca, autorica najposjećenije izložbe u znamenitoj MoMA- u povijesti, u pravilu je na prvim mjestima u anketama o najutjecajnijim umjetnicima na svijetu danas, najbolji joj je prijatelj Riccardo Tisci, kreativni direktor Givenchyja, a čak i oni kojima umjetnost nije primarni interes znaju za nju.
Ulay je ime poznato u umjetničkim krugovima.
Međutim, priča ima i drugu stranu medalje. Ulay je na sudu tužio svoju bivšu životnu i umjetničku partnericu za autorska prava i tužbu je, ovih dana, dobio. Parnica se odvijala u Amsterdamu, branio ga je odvjetnik Edgar Tijhuis, koji je rekao da je pravda napokon zadovoljena.
Sud je presudio sljedeće: umjetnica mora platiti 252 tisuće eura za postotak od zajedničkih radova koji je izbjegavala platiti, 50 tisuća dolara od umjetničina profita za reklamu za jedan poznati lanac sportske odjeće, koji se reklamirao jednim od njihovih zajedničkih radova, te, s obzirom na to da je on pobijedio na sudu, a nizozemski zakon nalaže da plati poraženi, 53 tisuće dolara sudskih troškova.
Dvoje umjetnika stvaralo je zajedno radove između 1976. i 1988. godine, u centru su njihova umjetničkih istraživanja bile granice izdržljivosti tijela, odnos muškarca i žene, odnos umjetnosti Istoka i Zapada, naime, ona je rođena u Beogradu, on u Solingenu, u tadašnoj Zapadnoj Njemačkoj. Slave i rođendan istga datuma - 30. studenoga, što u umjetnosti oslonjenoj, dijelom, na simboliku nije nevažno. U doba najveće ljubavi govorili su o sebi kao o “dvoglavom tijelu”, odijevali su se i ponašali poput blizanaca. “Breathing In/Breathing Out” jedan je od sigurno njihovih poznatijih radova, performans tijekom kojeg su jedno od drugog udisali zrak točno 17 minuta, nakon čega su se onesvijestili. U drugom, pak, radu stajali su goli na uskom ulazu u galeriju, a publika je morala proći između njih, mnogi među publikom osjećajući nelagodu.
No, nakon spomenutog performansa iz 1988. godine uz Kineski zid, umjetnici se nisu vidjeli cijelo desetljeće. Galerist Sean Kelly, čija je njujorška galerija jedna od najpoznatijih na području suvremene umjetnosti, bio je prvi koji im je predložio da napišu ugovor. Ugovor je i potpisan 29. travnja 1999. I tu počinje manje romantičan dio ove ljubavne priče.
Ignorirani ugovor
Ulay je prodao arhiv njihovih zajedničkih radova Marini Abramović, nakon čega je ona mogla tiskati grafike za prodaju i izlagati zajednička djela na svojim samostalnim izložbama, no u ugovoru stoji i da je obavezna informirati Ulaya o bilo kakvoj izložbenoj aktivnosti kad je riječ o zajedničkom radu. Velik se dio rasprave vodio oko toga koliko je umjetnica Ulayu morala platiti s obzirom na profit od njihovih zajedničkih radova. Naime, prema ugovoru iz 1999. godine, morala mu je platiti čak 20 posto od neto zarade. Umjetnica je na sudu tvrdila da bi to trebalo biti samo 10 posto od zarade s obzirom na to da 50 posto ide galerijama, pa bi Ulay trebao dobiti 10 posto od preostale polovice, što je stajalo i u knjizi koju je o njoj napisao James Wescott “Kad Marina Abramović umre”, a slično je rekla i u intervjuu iz 2010.: “Ugovor je bio težak jer je on dobivao 20 posto od svih prodaja. A ja ne mogu prodati rad bez galerije, pa je galerija dobila 50 posto, ja 30, Ulay 20”.
Međutim, Ulay je sudu uspio dokazati da je mnogo toga od njihova zajedničkog ugovora Marina Abramović ignorirala te da mu prodaju nekih radova nije ni prijavila.
Umjetnik rođen 1943. godine u Njemačkoj, koji je dobar dio života proveo u Nizozemskoj, također je na sudu izjavio kako je zabrinut da ga umjetnica pokušava izgurati iz zajedničkih projekata. Čak mu nije dozvolila ni da zajednički rad objavi u knjizi “Šapati: Ulay o Ulayu”. Iako nije imala legalna prava da to učini, odlučio je njihov zajednički rad ne objaviti, odnosno na mjesto gdje su trebala stajati djela koja su umjetnici napravili zajedno stavio je i ružičaste kvadrate, što je bila, poslije, i tema njegova performansa u Muzeju moderne umjetnosti u Amsterdamu.
Spominjao se i njihov susret u MoMA-i u kojemu uživaju, dakle, deseci milijuna posjetitelja YouTubea, koji nakon njegovih izjava poprima posve nove konotacije. Naime, Ulay tvrdi da se rad snažno naslanja na njihov epski performans koji je trajao 90 dana pod nazivom “Nightsea Crossing” koji su izvodili između 1981. i 1987., te da je za performans u MoMA-i umjetnica “samo prerezala stol napola i pozvala ljude da sjednu nasuprot njoj, na mjesto gdje je nekada sjedio on” i da je zato došao u njujorški muzej.
U tužbi je umjetnik dalje naveo da je umjetnica preko svojih odvjetnika pokušavala blokirati izložbe na kojima bi bio zajednički rad ili čak i izložbe s njegovim samostalnim radom, što je kaže “ohladilo umjetničke institucije od njega” te su ga rjeđe pozivali da izlaže. Sud je odlučio da umjetnica može kontaktirati te institucije, no da je nekomercijalna upotreba radova dozvoljena zakonom i nije potrebna dozvola bivšeg partnera. Isto je tako u više navrata izrazio bojazan da je umjetnicu “naljutio” te da se boji da njegovo ime pokušava izbrisati iz povijesti umjetnosti i da ona namjerno pogrešno tumači neke atribucije.
Naveo je još jedan primjer iz 1976. godine. Riječ je o peformansu “krađe” omiljene slike Adolfa Hitlera “Siromašni pjesnik” iz Nove nacionalne galerije u Berlinu, autora Carla Spitzwega. Performans je izveo Ulay, snimala je Marina Abramović, što je rezultiralo videom “Postoji dodir kriminala u umjetnosti”. Ovaj Ulayev rad je prijavljen kao samostalan i nije bio pokriven ugovorom iz 1999. godine. Međutim, umjetnik je na sudu iznio tvrdnje da je umjetnica rad nudila na prodaju i da je pokušala taj rad blokirati na jednoj njegovoj izložbi.
Ulay je nakon presude medijima dao vrlo kratku izjavu, rekao je da su iza njega tri stresne godine, koje su prijetile njegovu životu, s obzirom na to da je vodio i bitku s bolesti i na sudu. Kontaktirali smo ga u Ljubljanu, dalje o toj temi nije želio razgovarati.
Bez komentara
Ulay je rekao malo, Marina Abramović ništa. Kontaktirali su je mnogi mediji, kontaktirali smo je i mi, no to je poglavlje u životu umjetnice o kojemu očito ne želi govoriti. O svojoj bivšoj ljubavi govori samo preko odvjetnika.
Uostalom, kada smo 2009. godine razgovarale za Magazin, neposredno nakon što je prekinula vezu s još jednim umjetnikom, Paolom Canevarijom, u intervjuu mi je rekla: “Nikada dva umjetnika ne bi smjela biti u braku”. U istom intervjuu mi je pričala i o performansu uz Kineski zid: “Bilo je doista naporno. Fizički, jer smo prehodali cijeli Zid i pritom nismo jeli, ali i emocionalno jer smo se nakon toga odvojili”.
Istraživanje granica i izdržljivosti umjetnicu je zanimalo i prije i poslije Ulaya. Jedan od prvih performansa ove “kćeri partijskih aktivista”, kako je rekla, bilo je da legne usred zvijezde petokrake koju je zapalila (gotovo se ugušila), potom je 1974. u galerijski prostor postavila niz predmeta posjetiteljima na upotrebu, među kojima i napunjeni pištolj (“Bila sam spremna umrijeti”), te je pred posjetiteljima galerije masturbirala i postizala orgazme (“Nisam nikada glumila, pa ni to, no nisam se nikada tako koncentrirala u životu”). Na Venecijanskom bijenalu nastupila je 90-ih s performansom “Balkanski barok” u kojem je šest sati dnevno četkala goveđe kosti pjevajući pjesme koje pamti iz djetinjstva, za što je dobila Zlatnog lava.
A Sean Kelly, galerist koji je posredovao između umjetnice i Ulaya, ugostio je jedan od njezinih najpoznatijih pefrormansa iz dvijetisućitih, prikazan i u jednoj epizodi “Seksa i grada”, “Kuća s pogledom na ocean”, kada je 12 dana, 24 sata dnevno, živjela u galerijskom prostoru, što je publika mogla doći i provjeriti u bilo koje doba dana.