S Williamom Kentridgeom imam osobnu priču. Bila sam još studentica, imala sam stipendiju kod Peggy Guggenheim u Veneciji, najbolji mi je prijatelj bio jedan umjetnik, sjajan, iz Južnoafričke Republike. Bila je, upravo u tom trenutku, izložba na kojoj je izlagao Kentridge. Moj mi je prijatelj, a kasnije je postigao i sam neko ime, no neću ga poimence spominjati, rekao kako ga frustrira to što je uvijek ovaj umjetnik predstavnik njihove zemlje, bio je gotovo po sinonim. Bio je, prethodno i na Documenti u Kasselu, posvuda. No, nakon što sam izložbu vidjela uživo, moram priznati (nisam se tada usudila svojem prijatelju) da mi je sve postalo jasno, djela su to goleme karizme. Bijelac, odrastao je u obitelji boraca protiv apartheida, otac mu je bio odvjetnik Nelsona Mandele, i sam je često bio na prvoj liniji. Kada je riječ o umjetnosti, tema kojom se bavio jest što znači biti bijelac, iz privilegirane klase, živjeti u društvu nejednakosti i od države sponzoriranog nasilja.
Sada izlaže u Galeriji Kranjčar u Zagrebu u sklopu Animafesta, kao dobitnik nagrade za životno djelo. Naziv je Circulus Vitiosus, kustosica je Paola Orlić. Prvi rad koji će upasti u oči, no možda samo meni jer sam već dugo u novinama, jest jedan iz serije crteža "Nedjelja/Domenica", koje je William Kentridge nacrtao za talijanske dnevne novine Il Sole 24 Ore. Crteži su to velikog formata, preko dva metra. Vijesti nema - umjesto vijesti su ispražnjene linije i točke, među sićušnim crtežima mogu se izdvojiti plinske gas maske, užasnute oči prestravljene onim što vide, avion, globus, čovjek koji rida, iz njega idu goleme suze, sole je čini mi se pretvoreno u sori... Odmah pokraj novinske egide nalazi se lubanja.
Riječ je, kako tumači i kustosica izložbe Paola Orlić, o strahotama vezanim uz talijanski pohod na Abesiniju 1935. godine, podsjetnik na žrtve jedne od najmračnijih epizoda talijanske fašističke invazije na Etiopiju, stradalo je oko 300 tisuća ljudi.q