Retrospektivna izložba Miroslava Šuteja u Muzeju suvremene umjetnosti “Za mene sve počinje od stvarnog” postavljena je klasično, kronološki. Započinje prvim radovima umjetnika s kraja pedesetih godina, kada je ljeti kao student zagrebačke Likovne akademije odlazio kući u Dugu Resu i najčešće slikao kokoši po dvorištu na način koji pomalo podsjeća na Picassovu nadrealističku fazu.
Ta njegova prva studentska faza važna je jer pokazuje da je Šutej, za razliku od mnogih protagonista geometrijske i op art umjetnosti, svoj put započeo u figuraciji, što će se na neki način na kraju njegova životnog ciklusa i zaokružiti, no to na žalost ne vidimo u ovom postavu.
Duh vremena
No, na glavne zvijezde izložbe ne treba dugo čekati. Odmah je u prvoj sljedećoj prostoriji “Bombardiranje očnog živca” nastalo 1963., kada je Šutej već mlada međunarodna zvijezda (Grand Prix na Bijenalu mladih u Parizu), a slika je posuđena iz njujorške MoMA-e. I danas, kao i u doba nastanka, dominira nad ostalim radovima u sobi; i danas ju je nemoguće gledati više od nekoliko sekundi, a da vam se ne zavrti u glavi.
Ovo je i faza kada se Šutej najviše približava duhu vremena i Novim tendencijama, no u njegovoj prirodi nije bilo da bude član neke grupe.
Sljedeća je soba potpuna rekonstrukcija Šutejeva nastupa na Venecijanskom bijenalu 1968. godine, šareni i vedri mobili. Na ovu se fazu nadovezuje i rekonstrukcija pop art ambijenta “Kiša” koji je svojedobno otkupio Universalmuseum Joanneum u Grazu; umjetna trava, oblak, loptice za stolni tenis koje imitiraju kišu...
Mobilne grafike su, po mišljenju mnogih, umjetnikov najveći izum. No, njih nije jednostavno čuvati. Budući da su morale biti uokvirene kako ne bi posve propale, na izložbi se gubi njihov izvorni smisao. No, zato su autorica izložbe, ravnateljica MSU Snježana Pintarić i autor postava dizajner Damir Gamulin Gamba, postavili ekrane koji pokazuju koje su sve verzije pojedine grafike moguće.
Slijedi stišanija faza, crno-bijeli crteži “Aura”, inspiriran kineskom umjetnošću, a potom i ciklus “Mladenke s Markuševca” prema narodnim motivima.
Najzreliji je umjetnikov ciklus “Kaos” iz devedesetih, gdje je svaki detalj kompleksnih kolaža izgrađen rukom.
Nogometni dres
Osim ciklusa koji nisu isključivo vezani uz sliku, mobil i grafiku, jedini se izdvaja onaj “Antimoda” koji datira u sedamdesete godine; riječ je o futurističkim istraživanjima odjeće. Opet u skladu s duhom vremena, odjeća je nenosiva, tretira se kao produžetak tijela.
Izložba odjednom prestaje.
Odrađena je klasično, znalački, najvažnija su razdoblja istaknuta. Iako se izlaže 400 slika, grafika, instalacija i skulptura, nije sve nabacano.
Ipak, za punu i punokrvniju sliku nejednodimenzionalnog Šuteja nedostaje njegov dizajnerski opus po kojemu ga mnogi poznajemo, njegove mnoge preokupacije, dizajn dresova hrvatske nogomentne reprezentacije, Kviska i Kviskoteke, špice Dnevnika, novčanica i plakata... pa čak nedostaju i “Gospođice iz Motovuna”, jedan od njegovih poslijednjih ciklusa - duhovita instalacija.