U četvrtak 23. veljače u 20 sati u HDD galeriji otvara se izložba 'Krivotvorine, dezinformacije i smrznute slike – dizajn Dalibora Martinisa 70-ih i 80-ih'. Izložba predstavlja pregled dizajnerskog rada Dalibora Martinisa, uglavnom u području izložbenih i filmskih plakata, ali i dizajna za televizijski medij. Kustosi izložbe su Marko Golub i Dejan Kršić.
Kao jednom od najvažnijih hrvatskih multimedijskih umjetnika, Martinisu je u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti nedavno priređena i velika retrospektiva, a ova mala izložba svojevrsna je njena dopuna kojom je prvi put na jednom mjestu obrađen i autorov razmjerno mali, ali značajan dizajnerski opus.
Dalibor Martinis nesumnjivo je jedan od naših najpoznatijih umjetnika tzv. nove umjetničke prakse, čiji su autorski počeci vezani za konceptualnu umjetnost, video art, performans i općenito medijsku umjetnost. Kao i brojni drugi umjetnici te generacije (B. Bućan, S. Iveković, G. Trbuljak, J. Kaloper, G. Žuvela, D. Tomičić, Ž. Borčić i drugi) i Martinis se uz svoje bavljenje vizualnom umjetnošću, od ranih 70-ih do početka 90-ih godina kontinuirano bavio i grafičkim dizajnom. Iako je oblikovao i nekoliko publikacija kao i niz kataloga, glavni dio njegovog dizajnerskog opusa čine izložbeni i filmski plakati.
Dalibor Martinis: 'Bravo maestro', filmski plakat, 1978 / desno: 'Samo jednom se ljubi', filmski plakat, 1981.
Također, u sklopu projekta novog vizualnog identiteta Radiotelevizije Zagreb ranih 70-ih godina, Martinis i Sanja Iveković dizajniraju i seriju televizijskih grafika (telopa) čija realizacija koincidira s tada rastućim interesom za novi medij videa u kojem će oboje umjetnika ostvariti neke od svojih najvažnijih radova. Upravo telope za RTZ Marijan Susovski izdvaja kao „najbolje primjerke televizijske grafike u sedamdesetim godinama na zagrebačkoj televiziji“.
Dalibor Martinis: Telopi, Radiotelevizija Zagreb
Najveći i najkonzistentniji dio Martinisovog dizajnerskog opusa predstavljaju pak plakati i katalozi izložbi Galerije suvremene umjetnosti (danas Muzeja suvremene umjetnosti) u Zagrebu, za koju počinje dizajnirati 1971., a zatim u kontinuitetu od 1973. do kraja osamdesetih godina.
Animacija – Zagrebačka škola crtanog filma, dvije verzije plakata izložbe, Galerija suvremene umjetnosti, Zagreb 1974.
Na tim zadacima nasljeđuje velikane poput Ivana Picelja, Mihajla Arsovskog i Zorana Pavlovića, a od samog početka u njima uspostavlja svoj vlastiti dizajnerski autorski jezik, prožet humorom, ironijom, provokativnošću i poigravanjem s dizajnerskim konvencijama te samim medijem plakata, stoji u najavi izložbe.
Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina realizirao je i plakate za filmove Rajka Grlića, Lordana Zafranovića i druge autore. Također je realizirao nekoliko u užem smislu “umjetničkih”, samoiniciranih konceptualnih plakata, proizašlih iz njegove serije radova pod nazivom Krivotvorine.