StoryEditor
ŽELJKO KRČADINAC

KRONIKA ZAGREBA SNIMLJENA S PROZORA STANA Počeo je 1955., a onda je 60 godina fotografirao život grada s istog mjesta

Željko Krčadinac najprije je snimio uličnu nesreću 1955. godine. Nakon toga još oko 500 fotografija. Od Titovih limuzina, mimohoda pionira, povratka građana s Tuđmanove sahrane...
 Ronald Goršić / Hanza Media, Privatna arhiva

"Ljudi kažu da moraš putovati kako bi vidio svijet. Meni se čini da možeš ostati na jednom mjestu, držati oči otvorene i vidjet ćeš točno onoliko koliko živ čovjek može podnijeti”, tumačio je Auggie Wren, vlasnik dućana cigareta u Brooklynu, koji je četrnaest godina svaki dan fotografirao isti ulični ugao preko puta dućana, a kojeg je u filmu “Dim” glumio Harvey Keitel.

Pogled na ulicu

Prvu fotografiju s balkona svojeg stana u Bosanskoj ulici broj jedan Željko Krčadinac snimio je kao dvadesetogodišnjak. Bilo je to 1955. godine, s balkona koji gleda na Ilicu zabilježio je prizor mnoštva na ulici okupljena oko prometne nesreće, tramvaj se zaustavio, mnogi su istrčali iz obližnjeg dućana “Kruh i mlijeko” kako bi vidjeli što se događa. Kada je snimio spomenuti prizor, za fotografiju se tek počeo zanimati, da će nastaviti fotografirati s istog mjesta punih šest desetljeća, i snimiti pet stotina fotografija, nije mu u trenutku bilježenja prvog prizora palo napamet. Iste godine, nekoliko mjeseci prije, s majkom se doselio na ovu adresu, otac mu je stradao za Drugog svjetskog rata. I prije su živjeli u centru Zagreba, no u Preradovićevoj, na uglu s Hebrangovom: “Bila je to jedna od prvih stambenih zgrada podignutih u ovom dijelu grada. Čitav život živim u uglovnicama”.

Privatna arhiva
Jedna od najstarijih fotografija, snimljena 1955. godine
 

U ovoj se ulici oženio, dobio dva sina, pa i unučad, a tijekom šezdeset godina zabilježio je niz povijesnih događaja, pa tako pratimo putem njegovih fotografija prolazak Titove povorke u crnim limuzinama uz pratnju motora, mimohod pionira na Dan mladosti, povratak mnoštva s pogreba Franje Tuđmana, slavlje na ulici nakon pobjede Hrvatske u utakmici s Njemačkom 1998. godine na Svjetskom nogometnom, masovne proteste radnika i radnica iz dvijetisućitih, i slično. “Smatram da je temeljna odlika fotografije dokumentarnost”, tumači 81-godišnji fotograf koji živo pamti sve te događaje koje je zabilježio kamerom i koji je radove pod zajedničkim nazivom “Pogledi s mog prozora na Ilicu tijekom šezdeset godina” izložio u Galeriji Greta, smještenoj samo nekoliko blokova dalje od adrese na kojoj živi.

Ilica pod vodom

Masovni prizori česti su na fotografijama. Uz povijesne događaje, više je godina nekoliko puta snimao biciklijadu ili maraton. “Nešto se mora događati na fotografiji. A kod mene je mjerilo uvijek čovjek. Nažalost, u posljednje je vrijeme, kada je riječ o masovnim okupljanjima, najčešće riječ o protestima radnika zbog njihovih zanemarenih prava. Na jednoj sam fotografiji prosvjede zabilježio kroz mnoštvo šarenih kišobrana koji su se vidjeli s mojeg balkona”, kaže taj svjedok vremena.

Privatna arhiva
Titova kolona oko 1970.
 

U pravilu je, no ne i nužno, riječ o “izduženim” formatima. Prizori su snimljeni s balkona, no u nekim se prilikama za željenu snimku znao i popeti na krov zgrade. Snima uvijek s pozicije nezamijećenog promatrača, osim u rijetkim iznimkama, kada ga primijete prolaznici, pa njihove poglede prema njemu također bilježi, a rijetko fotografije imaju i osobnu notu (npr. sin i snaha na maratonu).

Promjene grada očitovat će se u brojnim detaljima na njegovim fotografijama. Primjerice, kada je snimio spomenutu prvu fotografiju s balkona, tada je u prizemlju uglovnice nasuprot njegove kuće bio dućan nazvan “Kruh i mlijeko”, kasnije preko fotografija na istom mjestu pratimo Unikonzum pa još nekoliko dućana, danas je tu frizerski salon. S druge strane, pak, nekoć se jasno vidio znak tvornice, DTR-a, a taj znak danas polako blijedi.

Bilježio je i automobile koji su zapeli u poplavi na Ilici, gužvu, vatrogasce, težu prometnu nesreću (“Razmišljao sam želim li tu fotografiju uopće staviti na izložbu”, kaže).

Uz događaje, snima i raspoloženja, atmosferu grada. Među najranijim fotografijama koje je snimio jest ona usamljenog prolaznika na ulici, s leđa, u snijegu se naziru tragovi njegovih stopala. Fotografija je snimljena u zoru. “Fotografije snimljene rano ujutro rijetko ćete naći kod mene. Nisam ranoranilac”, kaže Krčadinac. Česte su i duge na fotografijama: “Čak su me kritizirali da ih je previše. No, riječ je o mojoj osobnoj opsesiji. Naime, kada sam se počeo baviti fotografijom, još na samim počecima kada sam fotografirao u crno-bijeloj tehnici, duga se uopće nije moga snimiti, vidjelo se samo bijelo nebo. Duga se uspjela bilježiti tek s daljnjim razvojem fotografije”.

A kako to da je uspio snimiti Titovu povorku kad se nije smjelo biti na balkonima dok je Josip Broz prolazio? “To su me mnogi pitali. Ne, nisam imao neke posebne dozvole, nego je fotografija nastala sedamdesetih, kada je čitava situacija bila opuštenija. No, sjećam se kada sam bio mali dječak, i kada smo još živjeli u Preradovićevoj, bilo je to neposredno poslije rata, da su vojnici dolazili u naš stan spuštati rolete prije prolaska povorke.”

Privatna arhiva
Povratak sa sprovoda predsjednika Tuđmana
 

Iako su neke od njegovih najvažnijih fotografija snimljene s balkona, on je snimao po čitavom svijetu: “Proputovao sam sve kontinente, osim Antarktike. Putovanja me oduvijek privlače”. Naime, prvih se godina nakon diplome profesionalno bavio dokumentarnom fotografijom, snimao je objekte jugoslavenske investicijske i građevinarske gradnje u Indiji, Maroku, Alžiru i još mnogim zemljama za dokumentarne i promidžbene potrebe zagrebačkih građevinskih tvrtki. Paralelno s tim službenim poslom nastale su i mnoge snimke svakodnevice tamošnjih stanovnika. Nakon toga se zaposlio u domaćoj aviokompaniji, kao komercijalist i propagandist: “Tada su putovanja za zaposlenika bila besplatna, hoteli jeftini, a ja sam otkad znam za sebe želio putovati. Bio sam i mlad, bilo mi je svejedno, mogao sam spavati i pod mostom, samo da putujem. Prije nego što sam se odlučio za zvanje geografa, razmišljao sam o tome da budem pomorac”.

Fotografirati je počeo kao gimnazijalac, zalazio je u Fotoklub Zagreb, kojemu se pridružuje kao 18-godišnjak, 1953. godine. Kakva je bila tada atmosfera u Zagrebu, vezana uz ovu scenu? Može se pretpostaviti da je dominirao Tošo Dabac? “Nekako mi se čini da je Dabac više otkriven iz perspektive novijeg doba. U to sam se doba družio s Milanom Pavićem, koji je bio moj prijatelj, i sa Slavkom Pavić, s kojom se i još danas vidim, bila je i na otvaranju izložbe u Greti.”

Kodak Junior 620

Počeci nisu bili lagani, drukčije se izrađivala fotografija, trebalo je strpljenja: “Film je bio skup, dugo je trajalo da ga potrošimo, potom smo ga sami razvijali u tamnoj komori, moj bratić kojeg je također zanimala fotografija, i ja”. Od prve je zarade, naime, Željko Krčadinac kupio Kodak Junior 620, a fotografije je kopirao s negativa vlastoručno izrađenom kopirkom od dvije fotografske ploče stisnute kvačicama za veš, dok je kasnije u kuhinji ili kupaonici improvizirao tamnu komoru. Nikada nije žalio za prošlim vremenima i analognom fotografijom: “Otkad su došli digitalni aparati, prebacio sam se na njih i nisam se vraćao analognima. Jednostavno smatram da digitalni fotoaparati pružaju više mogućnosti”.

U početku je snimao obitelj i prijatelje, portrete, svakodnevicu. Za jednu od prvih fotografija, “Veselje na ledu”, koja je prikazivala klizalište na Šalati zimi, dobio je odmah prvu nagradu na natječaju kojim je presjedala poznata povjesničarka umjetnosti Zdenka Munk. Radio je i u tadašnjem Radničkom sveučilištu kao suradnik na nastavi, snimao je za časopis povijesti umjetnosti “15 dana”, bavio se planinarenjem i planinskom fotografijom, potom novinskom fotografijom, snimio je primjerice književnika Josipa Pupačića, pjevačicu Gabi Novak, čitavo vrijeme snima i svakodnevicu, primjerice, u Torontu mladog umjetnika u atelijeru za štafelajem kako portretira ljepoticu, dok je u pozadini plakat Jamesa Deana, u Zagrebu medvjeda kojeg su 70-ih godina vodili okolo zavezanog da pleše po kućama, kako se popeo na stup i ne želi sići.

Privatna arhiva
Fotografija koja je osvojila zlatnu medalju na jednom međunarodnom salonu fotografija
 

Godinama je dobivao mnoštvo nagrada, objavljivan je u mnogim monografijama, no kako tumači, “nikada nisam snimao s namjerom da izlažem, nego uvijek samo za svoju dušu”. Imao je dulju izlagačku pauzu, na ovu se scenu vraća tek 2005. i u posljednjih deset godina njegovih je više od sedamdeset različitih fotografija primljeno na fotografske salone, što domaće, što međunarodne, te je više puta nagrađen.

Snimka Tarzana

Izložba u Greti nije njegova prva izložba u kojoj je važna vremenska distanca. Zajedno sa sinom Miranom, televizijskim snimateljem s diplomom Akademije dramskih umjetnosti, izložio je fotografije tzv. Babinjaka, svojedobno zagrebačkog kupališta na Savi: “Stariji je sin profesor matematike na PMF-u, mlađi snimatelj. Niti jednom nisam sugerirao zanimanje. Smatram da je Miran izvrstan fotograf, mada se fotografijom rjeđe bavi u posljednje vrijeme, video mu je na prvom mjestu. Savsko sam kupalište snimao kao dvadesetogodišnjak. Riječ je mahom o masovnim fotografijama, tamo su u to doba bile velike gužve, no na jednoj je samo jedan lik, veslač-spasilac s nadimkom Tarzan kojeg su kupačice rado pogledavale. Za razliku od danas, tada su se ljudi rado fotografirali. Bilo je malo fotografa, a ja sam i bio jedan od rijetkih koji je koristio kolor-film. Moj mlađi sin Miran rodio se kad sam imao četrdeset godina, a fotografije je snimao tijekom studija, dakle, točno četrdeset godina nakon mene. Zanimljivo je da sam ja snimao fotografije u boji, a on crno-bijele. Boja smanjuje grafičku vrijednost koju ima crno-bijela fotografija”. Za razliku od očevih, kada je kupalište bilo puno ljudi, na fotografijama Mirana Krčadinca sjetna je dokolica, trenuci opuštanja uz belu ili partiju šaha na napuštenim prostorima, samo nekoliko pojedinaca. Ovaj su ciklus zajedno izlagali u samoborskoj galeriji “Lang”, u predgovoru je Želimir Koščević napisao da su obojica “majstori dokumentarne tehnike”.

Vraćamo se na temu dokumentarnosti u fotografiji. “Danas, kada svi na mobitelima imaju fotoaparate, fotografija postaje narodna umjetnost. No, smatram da je dokumentarnost osnovna osobina fotografije koja se danas pretjeranom upotrebom Photoshopa često zanemaruje”, zaključio je Krčadinac.

U galeriji pogledajte ostale fotografije snimljene s prozora u Ilici:

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 02:42