Značajno zdanje požeške katedrale sv. Terezije, sagrađene u 18. stoljeću nakon povlačenja Osmanlija, postalo je fokusom također značajne monografije, svečano predstavljene u velikoj dvorani Novinarskoga doma. Nakon što je prethodno predstavljena u Požegi, monografija "Požeška katedrala" dobila je i zagrebačku promociju. Nakon uvodne riječi Silve Tomanić Kiš iz ArTresor naklade, čija je suradnja s Požeškom biskupijom te Institutom za povijest umjetnosti, rezultirala iscrpnim radom o ovom vrijednom primjerku kasnobarokne arhitekture, nazočnima se obratio i glavni konzervator Davor Trupković, a njegov govor slijedili su oni urednice dr.sc. Katarine Horvat-Levaj, akademkinje Željke Čorak te prof.dr.sc. Sanje Cvetnić. Naposljetku se prisutnima obratio i požeški biskup msgr.dr.sc. Antun Škvorčević, čiji su iznimni doprinos ovome ostvarenju, naglasile sve tri govornice. Biskup Škvorčević, čiji je mnogostruki doprinos naglašen u više navrata, posebnu vrijednost vidi u zajedničkome radu, u suradnji, koju smatra evanđeoskim konceptom.
Opsežna monografija plod je istraživanja znanstvenica Horvat-Levaj, Vlaste Zajec, Mirjane Repanić-Braun, Arijane Koprčine, Silvije Banić, Irene Kraševac i Ivanke Reberski.
Poglavlja kojih se dotaknula i Cvetnić čitatelju, među ostalim, daju uvid u crkvu sv. Terezije u razdoblju od početka gradnje do osnivanja Požeške biskupije (1756.-1997.), detaljno obrađuju teme poput oltara i crkvenog namještaja iz druge polovine 18. stoljeća, baroknih slika, kasnogotičkih, renesansnih i baroknih liturgijskih predmeta. Monografija obuhvaća i život katedrale sv. Terezije od osnivanja Požeške biskupije 1997. godine do danas te se bavi temama poput obnove katedrale i restauracije inventara, opremanja katedrale djelima suvremene umjetnosti, a autorice tekstova ulaze i u katalog umjetnina.
Prema riječima akademkinje Čorak, značaj katedrale dolazi do izražaja u svakome poglavlju ove uzbudljive monografije. Ta monografija nije samo monografija zdanja, ističe Čorak. Ona progovara, kaže, i o gradu Požegi, koji je kršćanski život održao i u doba Osmanlija.
Predstavljanju sadržaja monografije te govorima o povijesnom kontekstu, arhitekturi katedrale, njenoj obnovi te umjetninama, visoku razinu svečanosti, kazao je požeški biskup, dali su i glazbeni brojevi u izvedbi profesora Glazbene škole Vatroslava Lisinskog iz Zagreba.
"Monografija pod naslovom "Požeška katedrala" važan je crkveno-kulturni pothvat jer je ona prvi cjeloviti stručni prikaz kasnobaroknog zdanja, podignutoga za župnu crkvu sredinom 18. stoljeća. Kvalitetom arhitekture, opreme i svojom veličinom ckrva kao da je bila predodređena za svrhu koja nadilazi župne potrebe", rekao je u proslovu monografije biskup Škvorčević.
Iako je naišao na nerazumijevanje požeških gradskih i vojnih vlasti, zagrebački biskup Franjo Thauszy (1698. – 1769.) dopuštenje za izgradnju crkve, kao i materijalnu potporu, dobio je od same kraljice i carice Marije Terezije. Istu crkvu Izidor Kršnjavi je, nastavlja biskup Škvorčević, okarakterizirao kao jednu od dva najreprezentativnija primjera hrvatskih baroknih crkava (drugi primjer je zagrebačka crkva sv. Katarine).
"Crkva svojim stilskim karakteristikama očituje najbolja rješenja onodobnoga srednjoeuropskog sakralnoga graditeljstva te je nazvana magnifica ecclesia (»veličanstvena crkva«), koja bi svojom kvalitetom i veličinom pristajala i nekomu većem gradu od Požege. Po kakvoći ne zaostaje ni njezina oprema, premda ponešto suzdržana, vjerojatno zbog manjih materijalnih mogućnosti, uvjetovanih, među ostalim, i sedmogodišnjim ratom koji je trajao u vrijeme njezine gradnje, te je posvećena tek 1763. godine", piše biskup Škvorčević.
"Postavši katedralom, požeška crkva sv. Terezije postupno je uređivana, a najvažniji zahvati njezine prilagodbe za liturgijska pontifikalna slavlja izvedeni su 2007. godine i nakon toga pod vodstvom Josipa Devčića, prepošta požeškoga Stolnog kaptola sv. Petra, i osječkog arhitekta Milka Puncera, uz savjete isusovca Marka Ivana Rupnika iz Rima", objašnjava biskup Škvorčević.
"Usred svetišta", navodi, "postavljeni su kameni oltar u skladu s propisima Drugoga vatikanskog koncila, biskupska katedra i ambon, pod je obložen novim kamenom, restaurirana je oprema iz 18. i 19. stoljeća, uređena kripta s kapelom sv. Ivana Pavla II., utemeljitelja Biskupije u kojoj je relikvija njegove krvi, nabavljeni su liturgijski predmeti za biskupska slavlja i smješteni u uređenu Riznicu, zajedno s metalnim, tekstilnim i drugim predmetima zatečenima u katedrali, počevši od 15. stoljeća. Među njima su i liturgijska odjeća koju je carica Marija Terezija darovala crkvi u prigodi njezine posvete 1763. godine, te misnica i mitra biskupa Franje Thauszyja, graditelja i posvetitelja crkve. Na pjevalište su 2007. godine postavljene nove orgulje sa 40 registara graditelja Wolfganga Eisenbartha iz Passaua u Njemačkoj, a već prije (2004.) u zvonik je podignuto pet novih zvona izlivenih u tvrtki Grassmayr u Innsbrucku, kojima je pridruženo šesto zvono iz prethodne skupine zvona. U prigodi 20. obljetnice uspostave Požeške biskupije, katedrala je uređena izvana. Godine 2016. na glavni ulaz postavljena su brončana Nebeska vrata kiparice Marije Ujević Galetović, a 2017. Biskupijska vrata na kapeli Mlade nedjelje te, na posljetku, i Vrata sv. Terezije iste umjetnice na ulazu na pjevalište i u župni dom. Tijekom obnove katedrala je opremljena i djelima suvremenih umjetnika: velikim brončanim svijećnjacima i procesijskim križem Kuzme Kovačića u svetištu, slikama Đure Sedera, među kojima su i najnovije postavljeni križni put, zatim u kripti kiparski radovi Marije Ujević Galetović s reljefima u kamenu i bronci te brončani kip utemeljitelja Biskupije pape Ivana Pavla II., u nadnaravnoj veličini, potom drvena sedilija Šime Vulasa, svijećnjaci i relikvijar pape Ivana Pavla II. u izvedbi Petra Barišića, mozaik Noć u svemiru Vatroslava Kuliša prema nacrtu Marije Ujević Galetović. U vrijeme restauriranja bočnih oltara s konca 19. stoljeća, na njihova mjesta bili su postavljeni drveni oltari i križni put Šime Vulasa sa svijećnjacima, a ponad njih velike slike Isusova rođenja i uskrsnuća autora Đure Sedera, koji su nakon povratka spomenutih oltara raspoređeni na druga mjesta u katedrali – u kapelu Biskupskog doma i u Dijecezanski muzej".