U Muzeju suvremene umjetnosti u tijeku je izložba "Otkazano/Cancelled" Lea Katunarića Kadelea. Ovaj rad postavljen je u formatu procesije, koja se sastoji od šest hodočašća, od kojih svako ima naziv: Dajte nam vaše podatke/Stroj vas voli; Jesam li ja - oni?; Genetika - erotika; Mojih podataka ubojice; Ljubav, ljubav, ljubav; Art is War.
Hodočašća su, stoji u opisu izložbe, pregovor čovjeka i stroja. Izložba ukazuje na to kako bezumno poklanjamo svoje podatke stroju, koji je postao bog. "Nepravilni bože, izbriši nas", poručuje glas koji se javlja iz dijela instalacije, koja se u MSU može pogledati do 28. veljače. Transhumanizam se na izložbi, među ostalim, propitkuje i korištenjem oltara, a jedan od motiva je i križ, koji je ukrašen logom Coca-Cole.
Portal Narod.hr ovih je dana objavio tekst u kojem umjetnika optužuju za "izvrtanje kršćanskih simbola". "Izložba sama po sebi ne bi privukla pozornost", kažu, no uspjela je, smatraju, upravo zato što se okoristila religijskim elementima, među kojima je i "Presveti oltarski sakrament". Na portalu ističu i kako je "Ministarstvo kulture i medija koje vodi HDZ-ova Nina Obuljen za ovu izložbu dalo sedam tisuća kuna, ali je na nju sveukupno utrošeno 42 tisuća kuna!". Dok je sedam tisuća kuna izložbi dodijeljeno preko Javnog poziva za poticanje stvaralaštva vizualnih umjetnika u 2021. godini, ostatak troška su Ministarstvo i Grad Zagreb podijelili, svatko s polovinom iznosa.
Snježana Pintarić, ravnateljica zagrebačkog MSU i kustosica izložbe, nije htjela komentirati ove medijske napise, no o izložbi smo razgovarali s njezinim autorom Leom Katunarićem. Katunarić je, inače, multidisciplinarni umjetnik koji djeluje na razmeđu teatra i vizualnih umjetnosti te pokretač MaxArtFesta. Bio je i ravnatelj ZKM-a, a nakon mandata je bio je jedan od optuženih za malverzacije sa studentskim ugovorima u kazalištu, no prošle je godine pravomoćno oslobođen optužnice.
Je li ga iznenadila reakcija konzervativnih portala? Smatra li je primjerenom?
- Digitalna kultura danas omogućuje Warholovih 15 minuta slave svima. Ali to je cirkulacija podataka, diet slava. Na stvarnost utječe i izjava Pape i anonimnog komentatora na Facebooku. Ako nepismen, primitivan i zlonamjeran komentator na društvenim mrežama danas ima takav značaj, onda je upravo to dokaz nove ere, nečega o čemu treba javno govoriti, pa i ovakvim projektom. Nikada sociopati u povijesti nisu dobili toliko mogućnosti javnog djelovanja. Upravo oni iz monstrance miču božansko i umjesto njega dovode računalo. Jer računalo možeš samo isključiti kada ne odgovara tvojem malom svijetu, za božansko se moraš truditi. Komentatori mi prijete, pišu da će golim rukama doći porazbijati moju izložbu ili mi pišu da sam četnik, povezuju me s institucijama koje me jako slabo ili nikako prate. Poručujem im: branit ću suvremenu umjetnost svojim tijelom! Fizičkim i digitalnim! - odlučan Katunarić.
Detaljnije nam pojašnjava i zašto se u ovome radu odlučio baš na upotrebu religijskih simbola, zašto su mu oni bili zahvalno sredstvo izražavanja.
- U desetljećima svoje umjetničke prakse redovito upotrebljavam simbole religija i obreda, kršćanske i druge. Kombinirajući ih s tehnologijom i digitalnim publikama. Primjerice, u Japanu sam izveo više projekata baziranih na budističkim hodočašćima, a u Indiji smo izvodili dvotjednu kazališnu predstavu krećući se između četiri sveta grada kao u hinduističkoj procesiji. Simboli i drugo su tu zbog čovjeka, a ne čovjek zbog njih. Što je prirodnije nego da upotrebljavam simbole svoje vlastite kršćanske tradicije da javno postavim pitanje o vremenu u kojem zajednički živimo? U predstavi "Povratak Europe, krave" dječak nosi veliki bijeli križ izrađen od coca-cole. Nije bilo nikoga tko bi bio toliko glup da se uvrijedi što smo tako postavili pitanje - da li je patnja i čovjeka i Boga svedena danas na komercijalno - govori.
Takvi ga motivi okupiraju još od fakulteta i ranih radova. - Primjerice, moju prvu predstavu u životu, diplomsku, radio sam u zagrebačkoj crkvi sv. Katarine. Bila je to radikalna postpunk opera o mučeništvu svetaca kao procesu putovanja između realiteta. Predstava je predviđala i digitalnu eru i masovne medije i rat. Nenadano, na predstavu je došao tadašnji kardinal Kuharić. Promatrao je naše fizičke i multimedijalne radikalnosti usred crkve, i na kraju nas je blagoslovio i rekao: "Mladi ipak vide svjetlo na kraju tunela!" Onda smo mi mladi za godinu dana otišli u rat za to svjetlo, ali do danas nikako da dođemo do kraja tunela - smatra umjetnik.
Tumači nam i koja je svrha same izložbe te na koje je društvene probleme htio ukazati.
- Suvremena umjetnost ne definira se (samo) time da nastaje baš sada. Ona mora imati jasan trag postavljanja najtežih pitanja za nas u ovom trenutku, i mora nas toliko uznemiriti da nas dovede do preispitivanja najdubljih uvjerenja. Inače je samo suvremena dekoracija za zidove - počinje autor.
- Ova izložba/akcija nije još ni počela, a već izaziva reakcije oko identiteta čovjeka u posthumano doba. Mi jesmo trenutno u zbjegu iz fizičkog života, ugroženog od virusa, u digitalni život. Stanje je ratno, a to znači nestabilnost i nadmetanje oko budućnosti. Nema jedinstvenog identiteta, tijelo više nije samo organsko. Tražimo nova tijela, sada u savezu sa strojem. Ali to ljudskom rodu nije zapravo ništa novo. Oduvijek nastoji velike sile i kompleksne situacije svesti na objekt kojim se može pregovarati, dogovoriti oko zajedničke budućnosti. I zato umjetničkom izvedbom parodiramo sve to povijesno ulizivanje i ritualno stvaranje ikona kojima se onda klanjamo. Imamo li još vremena naučiti drugačije, pregovarati sa strojem o zajedništvu? - pita se.
Danas posrednik između realiteta, nastavlja, nije šaman, nego hladni analitičar.
- U ovom projektu obred, hodočašća i digitalne rituale provodim odjeven kao laborant. Ali u meni je otprije, kao u nekoj bazi podataka, ujedinjen divlji umjetnik i mirni znanstvenik. Koji je naš pravi identitet? Onaj koji bismo htjeli ili koji određuju drugi? Što sam ja, dijete, roditelj, ratnik, znanstvenik, direktor, osuđenik, umjetnik, putnik...? Kako mogu biti sve to istovremeno i mogu li digitalnu kulturu pitati za rješenje? - pita se Katunarić.
Izložbu je započeo digitalno, na društvenim mrežama, gdje mu je u mjesec dana pristupilo više od petnaest tisuća ljudi.
- To je nazvano digitalnim hodočašćem, jer je došlo do žrtvovanja podataka stroju. Sudjelovao sam na mnogim hodočašćima drugih religija, u Indiji, Japanu i Kini, i od svih njih najviše kršćanska hodočašća sadrže vidljivu višeslojnost, čak i izvedbeno umjetnički element. Po meni je to važan gradbeni dio naše kulture, a sada i nove digitalne kulture. Kršćanski odnos prema žrtvovanju je novost u povijesti jer je čovjeku ograničenom svojim okolnostima pokazan put k božanskom. Digitalna kultura današnjice konstruirana je od odjeka takvih žrtvovanja i hodočašća. Svakim danom dio sebe stavljate u cirkulaciju slika i podataka online, vaši interesi postaju referentne informacijske točke za reklame ili politički utjecaj, potiče vas se na kreativne digitalne akcije... i sve to formira neka nova tijela - objašnjava zašto je za svoj rad upotrijebio motive koji porijeklo imaju u religiji.
Ova muzejska faza, govori, drugi je dio projekta, koji se naslanja na digitalni. - U njoj se podaci o korisnicima fuzionirani s mojim podacima i memorijama ispisuju kao šest antropomorfnih ikona. Procesijom između njih nastaje algoritam koji stvara novu osobnost. Svi ti podaci vidljivo se slijevaju u računalo, matičnu ploču, a koju danas doživljavamo kao sjedište novog tijela. Preispitujemo kartezijanski stav o razdvojenosti duše i tijela u digitalnoj eri - tumači.
Okupira ga i prisutnost tijela božanskog među ljudima. - To pitanje je razrađeno u mnogim religijama. Današnji digitalni avatari direktno su posuđeni iz hinduizma. Ali nama je najbliže kršćanstvo. Pojam virtualnog je i ušao u opću upotrebu preko polemika između protestanata i katolika oko stvarnog prisustva tijela u euharistiji. Da li se klanjamo ukrasu, zlatnoj monstranci, ili onome što ona prikazuje? U ovom projektu obrubljeno zlatnim zrakama monstrance je računalo koje računa sve moguće ishode. A to računanje pretvara se u nestabilno, ali očito, tijelo - kaže autor.
U završnoj fazi, u galeriji MSU, izložit će, najavljuje, "autoironično sve svoje slike, umjetnine, dokumente, uspomene i sve ono što sam cijeli život izrađivao svojim tijelom kako bih potvrdio uvjerenje u svoj fiksni identitet u nekoj životnoj fazi". - Stroj će paralelno izložiti sve svoje lažne vijesti, deep fake, meme o meni, podatke i kodove kojima je određivao moju, ljudsku osobnost, u prošlosti, dakle svoje mehanizme pretvaranja... Iz takvog ultimativnog žrtvovanja nastaje brisanje, a izvedbom, obredom, procesijom između tih brisanja stvara se energija potrebna za silazak nestabilnog boga među nas ljude. Umjesto da mi uđemo u digitalni oblak kao avatari, sada digitalna osobnost silazi među nas, u fizičko tijelo - kaže.