Rad Emanuele Lekić prvi sam put zapazila na izložbi “Plati i nosi” kojom su u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika mladim autorima pružili priliku da pred Božić svoje radove ponude publici na prodaju. Tko se bavi umjetnošću mora biti spreman i na ovaj segment, prodajni, a mladi mi se autori često znaju žaliti da s Akademije izađu nepripremljeni upravo na snalaženje u stvarnim okolnostima koje ih dočekaju, na stvaran život.
Iako im je danas djelomice to olakšano s obzirom na to da se mogu okušati i na međunarodnim platformama poput web stranice reklamnog maga i kolekcionara Saatchija, suočiti se s onim što vas čeka nakon završetka akademije, na kojoj, među ostalim na raspolaganju imate i neophodan radni prostor, nije lako. Izložba “Plati i nosi”, nastala na temelju projekta Cash&Carry na ALU na Jabukovcu, u tom je jedna od konkretnijih koje su usmjerile mlade autore na tom polju, donijela je rezultate. Nisam bila jedina koja je zapazila rad ove autorice, na spomenutoj izložbi isticala se i temom, ali i slikarskim pristupom temi, odnosno tehničkom vještinom. Prije HDLU mogli smo njezin rad vidjeti i u Laubi, na izložbi “Bridges: Nova slika”.
Emanuela Lekić, sada, do 13. listopada izlaže u Hrvatskom školskom muzeju. To je njezina prva samostalna izložba, diplomska je, naziv je “Prisjećanja: Lica iz klupe”. Pomalo je neobičan izbor prostora, diplomanti češće izlažu u SC-u u sklopu ciklusa “Oni dolaze...”. A nije niti, naime, često da se u prostoru ovog muzeja izlažu djela suvremenih umjetnika, već u pravilu pozivaju na edukativne izložbe vezane uz povijest školstva.
No, i tema je Emanuele Lekić - škola. Ova umjetnica s Krka, koja je na Akademiju išla u Rijeku pa u Zagreb kod Igora Rončevića, profesora iz čije klase izlaze mnogi talentirani studenti, drži se onoga da treba slikati što najbolje zna, iskustveno, neposredno doživljeno. Treba do kraja istražiti sebe, da bi se krenulo umjetnički interpretirati druge. Mlada umjetnica prisjetila se, tako, škole. No, njezin rad nije angažiran u smislu da je komentar škole za život ili novog curriculuma, već se prisjeća, vrlo realno, emocija iz školskih klupa. Prizori koji možda na prvi pogled djeluju “umiveno”, kada ih promatrate iz daljine, prestaju to biti kad im se približite.
Odlikuje je zreli i pomno razrađeni rukopis za nekoga kome su tek dvadeset i tri godine. Posebno je to upečatljivo na slici većih dimenzija na kojoj je tridesetak đaka, gdje svako od naslikanih lica zasebno portretira. Neki od njih djeluju uplašeno, drugi, pak, razigrano, a treći pomalo i prijeteće, izazivaju u promatraču nelagodu, daleko su od nevinih dječjih lica kakva se najčešće sugeriraju na školskim fotografijama. Nisu sva djeca dobroćudna, “uravnilovka” kakva se pokušava prikazati preko tih fotografija nije stvarna. I lako se, pritom, zapitati kakva će neka od te djece na slikama postati kao odrasli ljudi.
Ponekad i namjerno kadar odreže, nisu svi prikazani. Možda će nas nostalgija s vremenom i prevariti, no njezini će nas radovi podsjetiti da u školskim klupama nije uvijek bilo ugodno, naizgled idilično djetinjstvo, kako fotografije sugeriraju, i nije bilo toliko idilično. Slike, raznih dimenzija, ponajviše ulja na platnu i na dasci, interpretiraju dalje mnoge teme, nelagodu prvog dana škole, kad nitko zapravo ne zna što bi sa sobom, potom dječaka koji ne zna sakriti osjećaje radi najgore moguće ocjene, rad se zove “Kolac!”, i razne druge prizore.
Svojim slikama mlada autorica uspijeva prenijeti željene emocije, uistinu osjetite dozu nelagode kada gledate sliku zbunjene djece na prvi školski dan, i tu je snaga mlade autorice. Njezina se generacija poziva najviše na Petera Doiga, Luca Tuymansa, Gerharda Richtera, mladoj su Emanueli Lekić uzori ponajviše autori iz Hrvatske, protagonisti Münchenske škole, Kraljević, Račić. Najviše je Račića na slici “Kolac!”, lako se prisjetiti dječarca sa slike “Majka i dijete”. Ima i ironije u njezinu radu, pa je tako na slici “Autoportret” sebi na kaputu naslikala mnogu djecu.