ZAGREB - Prvo se nagađalo hoće li leksan s vremenom požutjeti. I kakav je to uopće materijal, leksan? Pa su onda neki zaključili da je zgrada ionako ružna, bila žuta ili ne. Treći su pred očima imali nešto širu sliku urbanog krajolika, pa su tvrdili da se i postav, i zgrada u kojoj se nalazi taman dopunjuju s Novim Zagrebom.
Tiho sviđanje
Oni koji se s time ni danas ne slažu “nestručno” odgovaraju da više umjetnosti ima u šoping molu preko puta, a četvrtima se, stručno, od svega svidio samo tobogan, kao britanskim “stručnjacima za doživljaje” koji su proteklog tjedna kritizirali njegovu unutrašnjost. Istovremeno, ispod svih doživljaja koje propisuje “struka”, postoji i jedno tiho sviđanje, jedna nekritična, dječja simpatija između posjetitelja i izložaka, koja traje od otvorenja Muzeja suvremene umjetnosti. Kao da bi u njemu svatko bio izložak. Takav dojam ostavljaju stotine spontanih fotografija ljudi koji u nadrealizmu i avangardi vide foto priliku za sebe, nešto s čime se lako intimiziraju u obiteljskim albumima.
Muzeji i ljudi
Oni refleksno ulaze u instalacije, pipaju i ono što smiju i ono što ne smiju, oponašaju njihove pokrete, traže između njih i sebe neko zajedništvo, grle ih ili im se klanjaju i tako potvrđuju tezu muzeologa Barrya Lorda da se muzeji trebaju baviti ljudima i njihovim iskustvom, a ne predmetima. Kako svatko ima pravo na svoje iskustvo, tako svaki posjetitelj ima i svoje favorite, pa se, primjerice, student dizajna Mario Vurdelja poklonio goloj trudnici Vlasti Delimar, mladi plesač i koreograf Petar Dugandžić se leđima okrenut smjestio u Metu II Marije Ujević (u Muzeju kažu da je to među posjetiteljima omiljena poza), a Kristina Arko je pomogla prijatelju testirati performanse novog fotoaparata tako što mu je pozirala unutar instalacije “Frameworks”, najnovijoj akviziciji u MSU.
- U muzeju sam proveo nekoliko sati više nego što sam planirao, ali kad kreneš u turneju, otkriješ da svaki kat nudi nešto čemu ne možeš odoljeti. Instalacije te jednostavno pozivaju na sudjelovanje - kaže Petar Dugandžić.
Zamjena pozicija
Mario Vurdelja je s prijateljicom Laurom Bratulić prvi put u MSU bio prije nešto manje od mjesec dana. Tek što su se popeli na prvi kat, on je zamolio Lauru da ga fotografira u gipsanim odljevima lica zlostavljanih žena Sanje Iveković, zatim je druženje nastavio s Vlastom Delimar, a kad su stigli do Triptiha Andraža Šalamuna iz 1968. godine, jednog od članova grupe OHO i brata najvećeg živućeg slovenskog pjesnika Tomaža Šalamuna, zamijenili su se za poziciju ispred objektiva.
Neke umjetnine se ne smiju dirati, a mnoge bez dodira ne postoje, pa se tako treba hodati po Žuveli, ležati na Martinisovim ležaljkama ili slagati Stošićevu slagalicu. No, posjetitelji ne mogu odoljeti pa često zaigraju i Bućanov šah protiv Mondriana, što je izložak koji se ne smije remetiti.
Muzeji suvremene umjetnosti su, napominje kustos Tihomir Milovac, mekši prema ponašanju posjetitelja od tradicionalnih muzeja.
- Izazov da se bude dijelom umjetničkog djela legitiman je kada to priroda nekog djela i dozvoljava, a najčešće se radi o instalacijama u koje se i doslovno može ući. Izazov da se neko djelo dodirne također je legitiman, ali je najčešće nedozvoljen - rekao je Milovac.
Drugim riječima, sve je legitimno (što eksponat dopušta) i sve je dozvoljeno u suvremenoj umjetnosti (što čuvar ne vidi).