Teško bi netko mogao povezati radove koje Lovro Artuković upravo izlaže u rovinjskom hotelu Grand Park s njegovim dosadašnjim stvaralaštvom. U vrlo dojmljivoj, gotovo dramatičnoj scenografiji, poznati je slikar izložio svoje kopije starih majstora, među ostalim Rembrandta, Corota i Tiziana, u tehnici ugljena na papiru. Artukovićevi crteži, njih ukupno sedam, čine zapravo jednu instalaciju zajedno sa stolom na kojem kao da je netko upravo imao razuzdanu večeru, s tanjurima i čašama iz kojih se jelo i pilo.
Prostorija u kojoj se izložba događa posve je zamračena no zahvaljujući posebnom ultraljubičastom osvjetljenju stvara se efekt da radovi "svijetle" kao i promatrači, ukoliko imaju na sebi neki bijeli komad odjeće. Na taj način i posjetitelji aktivno sudjeluju u cjelokupnom iskustvu, postaju dio umjetničkog djela. Artuković je, inače, goste na otvorenju zamolio da dođu odjeveni u crno-bijele kombinacije, a večera za stolom doista se i dogodila, dan ranije.
"Mislim da su moji najbolji radovi nastali tako da nisu imali veze s onim što sam prije radio. Ove radove točnije crteže, ja u stvari ne smatram ‘svojim‘. Ti su crteži doslovno kopije starih majstora. Zajedno međutim čine jednu instalaciju koja funkcionira u zamračenoj sobi. Htio sam naime dobiti atmosferu podzemlja".
Gledatelji kao duhovi
Artuković u ovom ciklusu poseže za grčkom mitologijom, prvenstveno pričama vezanim za svijet podzemlja kojima vlada bog Had. Slike starih majstora koje kopira pretežno su iz baroka, a tematiziraju patnju, sudbine koje su likovi sami odredili svojim djelima te vječne zaključke sudova i izvršenja kazne.
"Ovaj ciklus", tumači Artuković, "nastao je iz moje potrebe da povremeno napravim zadovoljstvo sebi i svojim prijateljima i organiziram druženje u svom ateljeu. Htio sam napraviti jedan party, koji sam odlučio nazvati Unterweltparty. Niz godina radio sam s UV svjetlom i primijetio sam da sve što je od pamuka, papir, odjeća, svijetli. Došao sam tako na ideju da bi bilo dobro napraviti jedan party gdje su kopije starih majstora na temu podzemnog svijeta na zidovima, da ljudi dođu obučeni u bijelo, da svijetle i da tako kao duhovi kreću po prostoru mog atelijera ispred tih crteža. Čak sam razmišljao da bude i piće koje kad se nalije u čašu svijetli. Ispalo je da izrada jedne takve kopije traje jako dugo. A ja sam htio napraviti kopiju sa svim detaljima. Neke jednostavnije kompozicije radio sam tjedan do petnaest dana dok one složenije poput Corota i mjesec dana".
Bilo mu je, kaže, to vrlo zanimljivo iskustvo jer je kroz crtanje slika starih majstora upoznavao način na koji su slikali. "Možda zvuči smiješno, ali ja sam poteze kista pokušao nacrtati. Rembrandtovu sliku vidio sam mnogo puta, ali tek kada sam je počeo kopirati, proučavati svaki detalj kako je napravljen, počeo sam se još više diviti Rembrandtu nego što sam se prije".
Rembrandt je bio prvi rad koji je napravio, bilo je to 2018. godine.
"Onda sam shvatio da se taj moj party neće tako brzo dogoditi. Vrijeme koje je trebalo uložiti u izradu vjerne kopije pomicalo je, naime, termin planiranog tuluma sve dalje u neodređenu budućnost." Ipak je, priča, nastavio raditi, unatoč osjećaju da čini nešto posve apsurdno.
"Zašto zaboga trošim vrijeme na nekakve kopije? Da bi mi netko nadjenuo nadimak ‘Rembrandt‘? I stoji li koncept ako tuluma ne bude? Pritom znam da bi ‘pravi profi-umjetnik‘ prepustio taj mukotrpni posao nekome drugom, a sâm se posvetio pametnijem poslu. No kako je rad na kopijama tekao, tako je u meni rasla stanovita radost zbog toga što moj pothvat nije imao nikakva smisla ni svrhe. A osim toga se nisam htio odreći užitka: kao prvo u crtanju ugljenom, a kao drugo u postupnom ‘ulaženju‘ u originalno djelo koje mi je služilo kao predložak. Na kraju krajeva, to je iskustvo ipak bilo poput silaska u podzemni svijet – ako već ne razuzdan tulum, onda ipak neka vrst druženja s onima koji više ne kroče Zemljom".
No zatim je dobio ponudu za izložbu u jednoj galeriji u Berlinu što ga je dodatno "natjeralo" da napravi cijeli ciklus do kraja. Izložba je kratko trajala, svega nekoliko dana nakon što je otvorena dogodio se lockdown i trebale su proći tri godine da te crteže ponovno izloži. U prostoru Trezora u Grand Parku objedinjeni su u jedno djelo – instalaciju koju je nazvao "Tulum u podzemlju", a tu se na kraju dogodio i party gdje su Artuković i njegovi prijatelji bili počašćeni da naprave party i ostave nered na stolu. Ovu instalaciju tijekom ljeta mogu besplatno posjetiti svi građani i gosti Rovinja.
Prva monografija
A do Artukovićeve rovinjske izložbe došlo je kroz dugogodišnju suradnju Maistre Collection s kustosicom Vanjom Žanko i njezinom platformom Nomad. Nomad je za Maistra Collection kurirao zbirku Hotela Adriatic u Rovinju, te zajedničkim snagama organiziraju fundraising događaje Nomad Arts Weekend s ciljem stvaranja i financiranja ključnih umjetničkih projekata. Jedan od njih je izdavanje prve monografije Lovre Artukovića.
"Vanju poznajem još od vremena kad je radila za Tomislava Klička. U međuvremenu je došla živjeti u Berlin i raditi s Olafurom Eliassonom, tako da su ostali i dalje u kontaktu. Kroz razgovore se nekako iskristalizirala ideja da zajednički radimo na mojoj monografiji – Vanja Žanko, Andrea Šarić i tim platforme Nomad da preuzmu organizaciju, a ja da se potrudim skupiti materijal. Rad na knjizi za mene je bio svojevrstan vremeplov, pomalo i detektivski rad u pokušajima da se pronađu slike razasute tko zna kuda. Iako nisam baš vodio brigu o tome što sam napravio prije, bilo mi je zadovoljstvo raditi na tom projektu. Autori tekstova su Boris von Brauchitsch i Leonida Kovač, bit će u njoj i nekoliko mojih manjih tekstova kojima sam pratio svoj rad. Knjigu uređuje zagrebački Nomad, a izdaje bečki Verlag für Moderne Kunst."
Artuković u Berlinu živi već sad više od dvadeset godina. Kakav je život danas u odnosu na nekad?
"Sve se mijenja, mijenja se grad, mijenjam se i ja. Do svoje 42. godine živio sam u Zagrebu koji sam smatrao domom, sad je to Berlin. Jednom sam sudjelovao u nekoj raspravi gdje je tema bila što je to domovina, prvo nisam ništa rekao a onda sam na njihovo inzistiranje odgovorio: ‘Domovina je tamo gdje se ljutiš‘. Vjerojatno je to normalno da ti u u okruženju u kojem živiš neke stvari smetaju, misliš da bi mogle biti bolje, raspravljaš s prijateljima o tome i onda shvatiš da ti je to postalo doma. Možda svih ovih godina i nije uvijek bilo lako, treba svaki mjesec skupiti lovu za račune, a život ‘samostalaca‘ ne daje garanciju da ćeš je svakog prvog i imati na računu. Ali kad se počneš baviti ovim poslom, najbitnije je da ne misliš uopće o egzistencijalnim stvarima. Bilo mi je bitno da mogu raditi, da mogu upražnjavati to što volim. Kada je bila totalna kriza, uvijek bi se nešto otvorilo: ili je neki prijatelj htio portret svoje cure ili, recimo, netko mi je namjestio da dvije godine radim portrete jedne domine i to mi je bilo jako zanimljivo radi latexa, haha. Mislim da je bitno da još uvijek imam ideja i želja za napraviti nove stvari, radim svakodnevno na tome i mislim da je Berlin i dalje za mene jedno inspirativno okruženje".
Novi život slikarstva
Lovro kaže da je naravno i dalje vezan uz Hrvatsku. "Bilo mi je drago da iako nisam bio dugo prisutan i pomalo počeo misliti da sam već zaboravljen, da se nakon moje izložbe u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu pojavila jedna nova generacija ljudi koji imaju interesa za ono što radim i žele imati moje radove u svojim kolekcijama."
Prisjećajući se svojih početaka sredinom 80-ih, u vrijeme "kada je u Hrvatskoj još uvijek prevladavala apstrakcija", kaže kako su komentari na njegove slike bili ponekad čudni, kao npr. da su socrealističke, valjda zbog vjerno izrađenih detalja na slikama.
"Ako smijem sam nešto reći o svom radu, mislim da je bilo bitno za njega da su se moje slike referirale na život oko mene, a ne na slikarstvo kao takvo i to je ostalo do danas."
Slikarstvo se na sreću, kaže Artuković, uspjelo izvući iz "zamke smrti", iz "svođenja na nulu" i on danas ima mnoge "nasljednike" među novim generacijama "koji slikaju svijet oko sebe". Iako u samom postupku slikanja ne možeš ništa posebno novo izmisliti, slikarstvo je počelo živjeti na novi način zahvaljujući i novim medijima i novim generacijama koje se žele njime baviti.