S Danijelom Žeželjem našli smo se u četvrtak u četiri popodne. Oslikavati trafostanicu u dvorištu zagrebačke Klinike za traumatologiju započeo je u deset ujutro. Nije imao pauzu za ručak. No, nije pokazivao tragove umora. S beretkom na glavi, u tamnoj odjeći zamrljanoj narančastom, crnom i bijelom, bojama kakve su na crtežima na trafostanici, nastavljao je slikati prema predlošku koji je zamislio.
Rijetka je prilika gledati majstora na djelu. Promatrali su ga i mnogi prolaznici u Draškovićevoj ulici, gdje se nalazi klinika. Riječ je o projektu oslikavanja trafostanica koje je pokrenulo Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, a u kojem sudjeluje nekoliko autora. Klara Rusan oslikava stanicu u Španskom, a Goran Rakić u Miramarskoj ulici.
Žeželj će uskoro oslikati i trafostanicu kod zagrebačke Laube.
Nije li umoran, pitamo ga na početku razgovora. Nije, odgovara, znao je da je to dugotrajan posao iako su skice pripremljene: “Do prije dva sata samo smo radili pripreme, čistili i oslikavali podloge. To je velika površina.” Ukupno je na tri strane trafostanice naslikao četiri slike. Na četvrtoj su strani znakovi upozorenja pa se na njoj ne može ništa raditi.
Sekvence
Kako govori Žeželj: “Ideja je bila da četiri slike čine četiri sekvence. Kako dolazim iz stripovske pozadine, uvijek mi je zanimljivo tražiti narativnu nit u vizualima. Mora postojati priča.” Koja je priča iza ovih radova? “Ovo je, zapravo, vrlo jednostavna metamorfoza, od mačke koja dobiva krila, pa postaje ptica, pa ptica postaje slon s krilima. Uličnu umjetnost doživljavamo u pokretu. Zato je nastala ideja da slika kruži oko transformatora i da se na svakoj plohi zbiva nešto drugo. No, rad je otvoren i za interpretacije.”
Danijel Žeželj autor je stripova, animiranih filmova, grafičar i ilustrator. Stripove i ilustracije objavljivao je kod uglednih izdavača DC Comics/Vertigo, Marvel Comics, Dark Horse, The New York Times Book Review, The Harper’s Magazine, Dargaud itd. Autor je više od dvadeset grafičkih novela i tri animirana filma.
Javio se na natječaj koji je za nekoliko trafostanica raspisao HDLU. Njegova je želja bila da oslika baš ovu u Draškovićevoj. “Dobro poznajem ovaj dio grada. Kada se slika na ulici, važno je vizual prilagoditi ambijentu. Na papiru je to jedno, no tek u prostoru crtež zaživi. Kad se dogodi veliko povećanje, crtež se mijenja. U tome i jest dio fascinacije velikim zidovima, kao da sam materijal dolazi više do izražaja.”
Žeželj se i prije bavio muralima. Dok je živio u New Yorku, napravio je nekoliko radova ulične umjetnosti u Brooklynu. “Uvijek mi se činilo da je to logičan nastavak toga što inače radim, stripa i slikarstva. Radim, u pravilu, valjcima i bojama za zidove, ne sprejevima. Street art mi je oduvijek velika inspiracija, to je prirodan put da se slikarstvo integrira u urbani prostor.”
A zašto ne sprejevi? “Ne odgovara mi tekstura spreja. Ja volim dodirnuti površinu”, govori Žeželj.
I na ulicama New Yorka često je slikao životinje: “Sviđa mi se ideja slikanja životinja u gradu, kao da postaju novi stanovnici grada. A pogotovo kad ih se naslika u velikim dimenzijama, to onda bude jako efektno.”
Rad rukama
Znajući da će se zaprljati, u radnoj je odjeći: “Slikarski posao i jest prljav posao, jer su nam ruke uvijek prljave. No meni se to sviđa. Slikarstvo me privlači, među ostalim, zato što ga vidim kao vrstu zanata, kao nešto što se radi rukama. Ni iz čega se pokušava napraviti nešto. Element tehnike i ovladavanja materijalom jako mi je bitan.” Zašto narančasta, bijela i crna?
“Stvari koje ja radim su monokromatske. Manje-više razmišljam o odnosima svjetla i sjene. Tako je i ovdje, samo što je pozadina narančasta. Narančasta zato što je ideja grafita da se vidi izdaleka, iz auta, u prolazu.” Muči li ga nestalnost? “To je dio posla. Mislim da je to prirodni dio života grafita ili murala. Možda će ga netko pošarati, možda će se zid oljuštiti. S vremenom dobiva neku novu dimenziju, patinu, a onda, obično, i nestane. To jest pomalo i dio same forme uličnog slikarstva. Nije zauvijek. Stvari se u gradu i inače često mijenjaju. To je dio samog procesa.”
Žeželj je u ovom poslu imao i suradnike koji su mu pomogli. “Ambiciozni smo jer smo odlučili sve napraviti u jednom danu. Mogli smo proces podijeliti na dva-tri dana, meni se činilo idealno ovako.”