VELIKA IZLOŽBA

Majstorica tapiserije u Centru Pompidou: ‘Dobivam pozitivne kritike na rad izložen u Parizu‘

Jagoda Buić
 Tonči Plazibat/Cropix
‘U Parizu je izložen rad Partage de la Nuit, koji se nalazi u jednoj engleskoj galeriji‘, kaže

Radovi Jagode Buić trenutačno su pokazani na dvije skupne izložbe, "Gatara" u Sponzi u Dubrovniku, i "Žene u apstrakciji" u pariškom Centru Pompidou. Izložba koja se može pogledati u Parizu, u jednom od najvažnijih muzeja svijeta, uključuje umjetnice sa Zapada, ali i Južne Amerike te Azije, dakle, karakterizira ju jedan širi pristup temi. Kako navode iz ovog muzeja, želja im je bila naglasiti ulogu žena umjetnica u razvoju apstraktne umjetnosti, a koja je često ostajala u drugom planu naspram njihovih muških kolega, što se ipak polako počelo mijenjati posljednjih nekoliko godina.

Među ostalima, izlažu se radovi Sophie Trauber Arp, švicarske tekstilne umjetnice, plesačice i nastavnice s početka 20. stoljeća, kojoj paralelno teče posjećena samostalna izložba u Tate Modern u Londonu, potom francusko-američke autorice međunarodne reputacije, u široj javnosti možda i najpoznatije po skulpturama golemog pauka, Louise Bourgeois, pa Barbare Hepworth, Hilme Af Klint i mnogih drugih.

O izložbi i radu naša sugovornica govori: "Kako sam često u Parizu, imala sam i drugih planova s Beaubourgom, o ovoj sam izložbi obaviještena doslovce u zadnji čas. Riječ je o radu Partage de la Nuit, Podjela noći koji mi je jako drag, a trenutno se nalazi u jednoj engleskoj galeriji, koja ga je posudila za izložbu, ja ga možda ni ne bih izrabrala. No, kako mi kažu, dobio je mnoge pohvale, pa sam, budući da sam tašta kao što je svaki umjetnik tašt, utješena. Način na koji se rad percipira nije izdao moju prepotenciju.

image
Sandrine Marty/Afp/Profimedia

Umjetnost je, i inače, smatram bogom dana privilegija. Kroz život sam navikla dobivati, moram neskromno reći, mnoga priznanja. Rad je izložen u Parizu podjeljen na plave i crne zone, i posveta je francuskoj literaturi". Rad je, tapiserija. nastao 1976. godine, dimenzije su poveće, 256 puta 230 centimetara. Jagoda Buić govori da joj je drago da je na izložbi tog profila, da se bori za veću vidljivost žena, no sama na umjetnost, nastavlja, nije gledala kroz tu prizmu spola. Je li se njoj samoj dogodilo u karijeri da izlaže uz više muškaraca, manje žena? "Da, puno puta, od Venecijanskog bijenala do onog u Sao Paolu".

Na izložbi su radovi od 1860. do 1980., njih preko petstotina izložaka, naslov je na francuskom "Elles font l’abstraction, a stručni je tim predvopdila Christine Macel, široj javnosti poznatoj kao kustosici venecijanskog bijenala 2017..

image
Tonči Plazibat/Cropix

Na pohvalama koje dobiva iz Pariza, govori, ne može uživati: "Ja to zovem ljutom kozmičkom zrakom koja prolazi pokraj mene. Svi su moji prijatelji preminuli, Tonko Maroević, Joško Juvančić, Vladimir Veličković i mnogi drugi". Tijekom razgovora čita mi pjesmu koju je ovih dana napisala za Edu Murtića, a koja započinje slikom velikog crnog orla sklopljenih nepomičnih krila. "Nisam, nažalost, mogla doći na izložbu u Zagrebu, posvećenoj stotoj obljetnici njegova rođenja, pa sam pjesmu napisala i poslala joj njegovoj udovici, Goranki Vrus Murtić. S Edom sam uvijek voljela razgovarati, bio je tako elokventan".

Razgovaramo, naime, telefonom, Jagoda Buić je u Dubrovniku. Sjedi na svojoj terasi: "Dubrovnik je za mene ritual. Nažalost sam u situaciji da s terase gledam u more u koje sam zaljubljena. Prisjećam se mnogih trenutaka, pa i filma koji je snimljen o mojoj strasti za morem, u kojemu skačem s čamca. Sada, mogu u moru samo uživati pogledom". Naime, Jagoda Buić trenutačno ne može hodati, u kolicima je.

Postoji mogućnost da joj bude bolje pa naša sugovornica nastavlja kako je uspjela jučer napraviti i par desetaka koraka, živci su joj se na tom dijelu tijela pomaknuli. Dan po dan napreduje. "Razbolila sam se prije dvije godine, otprilike kada sam u Sarajevu postajala članom Akademije nauka i umjetnosti. Jedno sam se vrijeme borila protiv kolica, naposlijetku sam se predala.

Doktor mi je rekao da mi je hrptenjača prozirna". Uživa u pogledu na more, u njegovu mirisu. Ipak, nastavlja: "Imam pogled na pučinu, ne mogu više biti blizu moru nego što jesam. Gledati s terase more u kojemu sam toliko uživala kupati se prave su Tantalove muke. Bilo bi teško, kaže, da ju se nosi dolje jer je skala previše. No, druženja joj, govori ne nedostaje: "Moja se kuća nalazi u uvali.

Lovrijenac zatvara jedan kraj te uvale, drugi kraj zatvara moja kuća. Prijatelji mi stalno dolaze, razgovori i zajedničke su večere nezaobilazni. Smetaju ju, govori, velike vrućine, ne sjeća se kad je zadnji put bilo toliko sparno. "Tijekom života puno sam putovala, pa i po Sejšelima i Maldivima, u razna godišnja doba. No, ne sjećam se da je ikada igdje bilo toliko vruće".

image
izložba 'Gatara' u Dubrovniku
Tonči Plazibat/Cropix

U Dubrovniku, govori, ostaje do daljnjeg, zasigurno par mjeseci, možda krajem jeseni ode u svoju kuću u Provansi: "Tamo mi je atelje u kojemu radim papirnate skulpture u ogromnim količinama" kaže umjetnica, koja je produktivna i u svojim ranim devesetim godinama.

Skulpture su od pak papira, ima ih, kaže, visokih i po tri metra. U Bonnieuxu. seocetu, na jednom od brežuljaka masiva Luberon u unutrašnjosti Provanse, skrasila se u vrijeme izolacije, okružena prirodom i mnogim životinjama. U Francuskoj je, inače, u blizini slikara Anselma Kiefera te modnog dizajnera Pierrea Cardina, a podsjetimo i kako se David Hockney povukao također u Provansu za vrijeme pandemije.

Rođena je u Splitu, no kako kaže, Dubrovnik smatra jednako svojim gradom. Bliski su joj, među ostalim i radi mora: "Jednom mi je jedan prijatelj rekao da, kada bi trebalo sažeti moj opus u jednoj riječi, to ne bi bili talent, ni ljepota, ni pamet, već voda. Zato se nadam da će u imenu knjige koju dogovaram već neko vrijeme sa Zdravkom Zimom biti upravo ta riječ voda. I uzvodno. Sve što je nizvodno, više nisam ja, to je jedna druga, komotnija sila".

Dogovaraju, dakle, knjigu? "Da, meni je stalo da bude napisana, odnosno, da ju napiše baš on. Da bude u njoj razgovora, života. Kasnije, mogu kontekstualizirati moj život na drugi način. No vjerujem da bi Zima to dobro opisao. Imala sam čitav život taj jedan nemir, radoznalost. Izbacili su me, svojedobno, iz gimnazije. U Beču sam bila, pak, najbolja studentica, pa sam na preporuku ambasadora počela živjeti u Parizu. A za muža sam se udala nakon dva mjeseca poznanstva".

S mužem, investicijskim bankarom, upoznao ju je Budimir Lončar: "Pitao me može li s nama na večeru. Kad je ušao, ugledala sam najljepšeg muškarca na svijetu. Kako se pokazalo, bio je i izrazito pametan, pažljiv. Imala sam sreće." Kako je Hans Wuttke bio potpredsjednik Svjetske banke, otišla je s njim u Ameriku:

"I u Washingtonu sam proživjela čitav jedan život". Završavamo razgovor izložbom koja je u Sponzi otvorena uz 72. Dubrovačke ljetne igre. Kustosica izložbe je Selma Hafizović, koja je u intervjuima naglašavala koliko je za nju presudna i bitna umjetnost Jagode Buić. Nije još bila vidjeti izložbu, govori naša sugovornica, no po onom što je vidjela na fotografijama, sviđa joj se kako su radovi postavljeni.

image
Centar Pompidou u Parizu
Kris Ubach & Ricardo De La Riva /ImageSource/Profimedia

Jagoda Buić rođena je u Splitu, diplomirala na Akademiji u Beču, a potom se usavršavala i u filmskoj scenografiji u znamenitoj Cinecitta u Rimu te kostimografiji na Centru za umjetnost i kostimografiju u Veneciji. Među mnogim muzejima, izlagala je i u pariškom Muzeju moderne umjetnosti. Izlaže od 1956. Dobila je više međunarodnih priznanja za svoj rad, a među njima je i Grand Prix na bijenalu u São Paulu, kao i nagrada UNESCO-a za zasluge na području likovne umjetnost. Šezdesetih je godina, uz pomoć jedne bosanske švelje, izradila prvu tapiseriju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 07:45