“Zagrebački povijesni trgovi, parkovi i neke ulice” knjiga je Snješke Knežević koju je izdala ArTresor naklada, a čija je promocija zakazana za četvrtak 2. srpnja u MUO. U knjizi piše o trideset pet javnih prostora, na Gradecu, Kaptolu i u Donjem gradu.
Svaki od tih prostora obrađen je do u najsitnije detalje, kako kroz povijesne činjenice i fotografije, tako kroz viđenje današnjeg doba. počevši od Trga svetog Marka kao prvog gradskog trga, preko Radićeve, svojedobno Duge ulice, pa do Dolca, izgubljenog dijela Kaptola kako ga naziva u knjizi.
Koliko je dugo radila na knjizi enciklopedijskih dimenzija i na više od 500 stranica poznatoj je povjesničarki umjetnosti teško reći. Već se četiri desetljeća bavi Zagrebom, pregledala je golemu arhivsku dokumentaciju, ima sistematiziranu veliku količinu podataka, dosjee o pojedinim kućama. U ovim je tekstovima sumiran, dakle, njezin višedesetljetni rad. Razgovor počinjemo prvim trgom u knjizi, Markovim trgom.
“Taj je trg doživio veliku transformaciju nakon što je odlučeno da se s njega ukloni sajmište. Ono je odredbom iz 1641. preseljeno na novu lokaciju, današnji Jelačićev trg. Tada Markov trg postaje nekom vrstom javne tribine. Onamo dolaze svi koji žele nešto iskazati, tu su najvažnije nacionalne i gradske institucije.”
Glavna ulica
U doba Ilirskog pokreta, a i kasnije, kad se politička hrvatska elita borila za nacionalna prava, taj je trg služio, kaže Snješka Knežević, kao svojevrsno otvoreno predvorje Sabora. Među mnogim je povijesnim fotografijama u knjizi objavljena i ona golemog skupa održanog 10. listopada 1918. nakon što je objavljen raskid svih veza s Austro-Ugarskom. Kako govori naša sugovornica:
“U novije vrijeme se, doduše, iskazuju više negativne reakcije, protesti. Nedavni je primjer kada je opozicija pod vodstvom Tomislava Tomaševića odlučila na Markov trg postaviti stolce i razgovarati, kad su zaključili da je trg prljav, gradonačelnik Bandić na to je smjesta pozvao Čistoću koja je šmrkovima počela prati trg da ih potjera. Skandalozno.”
Glavna je ulica u to doba bila Ćirilometodska, ranije se nazivala Gospodska ulica.
Kako je došlo do toga da u svoje doba postane glavna ulica grada, objašnjava Snješka Knežević: “Na inicijativu bana Gyulaja uređena je Južna promenada, danas Strossmayerovo šetalište, pa je postala izravna veza Gornjega grada s Donjim. Prije je glavna ulica bila Kamenita, koja je kroz Kamenita vrata vodila u ravnicu, gdje su stanovnici Gradeca imali poljoprivredne površine.
Tome su, doduše, služila i manja Poljska vrata, uz kulu Dverce. Južna promenada podignuta je za samo godinu dana što je nevjerojatan pothvat. I pripada većim projektima početka 19. stoljeća. Nastala je na inicijativu bana Gyulaja koji je bio istaknuti vojskovođa, feldmaršal i kultiviran čovjek.”
Sačuvane utvrde
Građani su bili oduševljeni promenadom, a okupljali bi se u kavani uređenoj u kuli Dverce. Gradec se tada počeo otvarati prema Donjem gradu koji je tek nastajao. Tridesetak godina kasnije uređena je Sjeverna promenada, danas Vrazovo šetalište. Poštar Matija Palain ondje je sagradio kavanu/slastičarnu, “njegove su pobude bile praktične, komercijalne, za razliku od bana Gyulaja”.
Ni tada se utvrde nisu rušile, barem ne kao u europskim drugim metropolama. Jedan je od razloga što je Gradec bio na visokom brežuljku. “Na temeljima utvrda u doba barokne obnove, u Opatičkoj i Demetrovoj gradile su se kuće i palače. I u Visokoj ulici neke kuće u temeljima sadrže dijelove gradskog zida”, govori ova povjesničarka umjetnosti, dok razgovaramo u njezinom stanu, s pogledom na Tuškanac, upravo u Visokoj ulici.
Nekad je, piše u knjizi, na Gornjem gradu bilo življe, u novije pak vrijeme pretežu turisti: “Gornji grad je utišan. Kao i većina povijesnih gradova, i on je izgubio dio svojeg stanovništva. No, u posljednje vrijeme i kod nas se djelomice zapaža pojava gentrifikacije. Oni koji imaju novca, ovdje kupuju kuće, žele živjeti na prestižnim lokacijama i to postaju elegantne rezidencije. U mojem susjedstvu postoji pozitivan primjer. Emil Tedeschi ima dvije kuće na kojima izvana ne vidite ni traga intervencije. Prekrasno je dao urediti vrtove prema Tuškancu. Gotovo da se ponio kao konzervator u obnovi svojih kuća, mogu ga samo pohvaliti.”
A kako je bilo u povijesti, koje su obitelji ovdje živjele, pitamo našu sugovornicu. “U doba baroka kuće kupuju i uređuju pripadnici plemstva, odvjetnici i činovnici na visokim pozicijama. Na mjestu gdje je danas park Bele IV., poznat prije kao Vranicanijeva poljana, bili su kapucinski samostan i pavlinska kurija, koji su nakon ukidanja redova prodavani dio po dio. Kupovali su ih pripadnici imućnih slojeva.
Sklop je početkom 19. st. adaptiran u dijelom elegantne stanove, dugo vremena pripadao Karlu Jelačiću, poslije njegovoj kćeri Klotildi udanoj Hellenbach, pa se nazivao ‘Jelačićeve kuće’ i ‘Helenbahičine kuće’. Međutim, taj zapravo stari sklop doživio je s vremenom devastaciju, pa je odlučeno da se ruši. U regulatornoj osnovi iz 1865. na njegovu mjestu predviđa se zgrada za Sabor. Iako je bilo prijedloga, pa i natječaja, ništa niti izgrađeno. Ta je površina uređena u park projektom Marijana Hržića.”
I naša sugovornica i arhitekt Hržić žive na Gornjem gradu. Koliko i kako ga poznaju?
“Ja se njime profesionalno bavim, mislim da ga dobro poznam. No, mnogo je ljudi koji su se bavili poviješću grada stanovalo na Gornjem gradu.”
“Nobl” adresa
U knjizi piše, kako se smatralo da je “nobl” živjeti ondje: “To je nekada napisao Gjuro Szabo, a danas nije tako. Istina je da je ovdje postojala koncentracija aristokracije, naročito nakon požara u Varaždinu 1766. Kasnije se ovdje nastanila aristokracija novca, uz ostale Ambroz Vranyczany, pa njegovi kći Klotilda udana Buratti, koja je svoju palaču oporučno poklonila gradu. No, grad se stalno mijenja, mijenjaju se kuće, gradski ambijenti, njihovi sadržaji. To je život, to nastojim pratiti.”
Radićevu ulicu, nekadašnju Dugu, u knjizi naziva ulicom trgovina i knjižara. Danas je drugačije. “Ta je ulica bila glavna komunikacija s Harmicom koja pomalo postaje glavni trg, a bila je silno frekventna. Kasnije je njezinu ulogu preuzela Ilica, no ta se promjena događala vrlo postupno.”
Snješku Knežević pitamo što je najviše boli od svega što je stradalo u potresu. “Sve, baš sve. Bila sam godinama u povjerenstvu Gradskog zavoda za zaštitu spomenika, koji je radio liste prioriteta za obnovu kuća iz sredstava spomeničke rente. Tada je Milan Bandić izrazio želju da se koncentriramo na stambene kuće i Gornji grad. To je bilo pozitivno. Javne zgrade se obnavljaju iz budžeta grada ili države, dok se privatne zgrade teško obnavljaju zbog imovinskog stanja vlasnika. U Gornjem gradu žive vrlo bogati, srednja klasa i velika sirotinja, to je grad u malom. Ne mogu svi sudjelovati u obnovi.
Postoje primjeri drugih metropola. Bratislava je ušla u Europsku uniju s potpuno obnovljenom povijesnom jezgrom”, kaže i nastavlja: “U Donjem gradu, pak, važno je donijeti odluku što će biti s unutrašnjosti blokova. O tome postoji bezbroj ideja, ali one su uglavnom ispunjene ‘divljom’ gradnjom. U unutrašnjosti blokova mogli bi biti parkovi, dječja igrališta, društveni objekti. Ili pasaži, kao što to su Oktogon ili Marićev prolaz, pješačke kapilare...”