Za arhitekturu koja je nastajala u bivšoj Jugoslaviji, posebice brutalističku, zainteresirala su me istraživanja niza stručnjaka. Mnoge se publikacije objavljuju i na zapadu jer je naprosto porastao akademski interes za ovo, dosad slabo poznato područje, barem u našem dijelu svijeta. Zainteresirao sam se i kroz preglede na društvenim mrežama, gdje sve češće možemo vidjeti spomenike i arhitekturu s ovog područja.
Izložba je, vjerujem, novi doprinos u istraživanju nedovoljno istraženih poglavlja u povijesti svijeta podijeljenog tijekom hladnog rata. I naprosto je sazrelo vrijeme da se kao muzej pozabavimo ovom temom”, govori nam Martino Stierli, glavni kustos Odjela za arhitekturu i dizajn njujorškog Muzeja moderne umjetnosti.
Šira interpretacija
Iz znamenite su MoMA-e, podsjetimo, najavili da će otvoriti izložbu pod nazivom “Betonska utopija: Arhitektura u Jugoslaviji 1948.-1980.”. Riječ je o prvom opsežnom izlaganju arhitekture s područja bivše Jugoslavije u Americi, a iako se MoMA povremeno bavila likovnom umjetnošću s ovih prostora, u sklopu šire interpretacije umjetnosti iz istočne Europe, a Sanja Iveković imala je i samostalnu izložbu, ovo je prvi put da se konkretnije bave arhitekturom, i to isključivo onom koja je nastala u bivšoj državi.
Ivan Vitić: Neboder u Laginjinoj u Zagrebu (1957. - 1962.), crtež temperom iz 1960. godine iz arhive Ivana Vitića u HAZU
Glavni suradnici
O izložbi su već pisali mnogi međunarodni mediji, od Independenta nadalje. Prvi veći intervju u povodu izložbe, nakon što je najavljena, Stierli je dao upravo Jutarnjem. Kako je, prvo, birao suradnike? “Glavni je suradnik Vladimir Kulić, koji predaje arhitekturu na Sveučilištu u Floridi i svoje je radove objavio na engleskom jeziku, a tu je i nadalje čitav tim savjetnika iz regije”, kaže.
Izložba će trajati od 15. srpnja 2018. do 13. siječnja sljedeće godine te uključuje crteže, arhitektonske modele, fotografije i filmske isječke, od kojih su neki prvi put u javnosti. Kako je podijeljena? “Nekoliko je dominantnih tema. Posebno su izdvojena četvorica arhitekata koji su bili ne samo iznimno kvalitetni autori nego i ključne javne figure, intelektualci. Drugim riječima, važan nam je bio kontekst ovih arhitekata, njihov utjecaj na šire društvo, simbol su jakih figura. Jedan je od njih Vjenceslav Richter. Bio je vrlo inovativan u oblikovanju, što posebno pokazuje njegov paviljon kojim je 1958. godine Jugoslavija nastupila na Svjetskoj izložbi (EXPO) u Bruxellesu (taj je paviljon i danas u ovom gradu, no sada je u funkciji katoličke škole, op. a.), ali i njegovi projekti s područja sinturbanizma, utopije.
Potom Bogdan Bogdanović, njegov, rekao bih, gotovo pa nadrealizam, posebno u spomeničkoj arhitekturi. Bilo mi je, također, veliko otkriće što je Juraj Neidhardt, svojedobno Le Corbusierov suradnik, radio u Bosni; riječ je o vrlo specifičnom spoju tradicije i modernizma. Četvrti je slovenski arhitekt Edvard Ravnikar, koji je oblikovao glavni ljubljanski trg, a bio je i politički aktivan”, objašnjava Martino Stierli, koji, uzgred rečeno, sva prezimena izgovara s točnim naglaskom. Dodaje i kako je još nekoliko projekata, uz spomenuta četiri autora, koji su ga posebno oduševili: “To su hotelski kompleks Haludovo na Krku i stadion Poljud u Splitu Borisa Magaša, kao i sjajna Bijela džamija u Visokom Zlatka Ugljena”.
Miodrag Živković: Spomenik bitki na Sutjesci na Tjentištu (1965. - 1971.)
Tema spomenika
Na izložbi će biti, dodaje, i “radovi suvremenih umjetnika koji se bave temom arhitekture i spomenika, poput Jasmine Ćibić i Davida Maljkovića”.
Maljković se bavio i temom spomenika, primjerice Vojina Bakića na Petrovoj gori. Stierli je spomenuo i Bogdana Bogdanovića, koji je autor dvadesetak spomenika, među kojima je i Kameni cvijet u Jasenovcu, koji je sam autor opisao kao “vjeru u život”. No, mnogi su spomenici danas u lošem stanju, kao i mnoga djela arhitekture nastala u razdoblju koje obrađuje izložba, od Haludova pa nadalje. Bave li se stanjem ovih građevina i spomenika danas? “Da, no to je manji dio izložbe. Nas prije svega zanima kakva su bila djela nastajala u razdoblju kojim se bavimo.”
Hoće li posebno poglavlje na izložbi biti posvećeno spomenicima, kojih je sagrađeno njih više tisuća u bivšoj Jugoslaviji, i to specifičnim, apstraktnim jezikom, temi koja je prilično interesantna Zapadu u posljednje vrijeme? “Zapravo sam ove spomenike, koji su simbolizirali jedan zajednički identitet, počeo i pratiti preko socijalnih medija koje sam spomenuo. Nisam niti slutio koliko ih ima. Nekoliko je međunarodnih autora koji su snimali spomenike, a za izložbu koju radimo snimio ih je švicarski fotograf Valentin Jeck. Da, posvećeno im je posebno poglavlje, no nije naglasak na njima jer se o njima već mnogo i raspravljalo, i u stručnoj i u široj javnosti.”
Što misli, kako će američka publika prihvatiti ovu temu, reagirati na izložbu, koliko ju sve to zanima? “Ako govorimo o široj publici, ne samo uskoj stručnoj, pretpostavka je da joj ovo područje nije dobro poznato. No, kada dođu na izložbu, vjerujem da će se i dalje zainteresirati jer kvaliteta arhitekture govori sama za sebe. Već samo tema brutalizma u arhitekturi u posljednje vrijeme puni muzeje. A i zanimljiva je tema što sa spomenicima koji su nastali u nekom bivšem vremenu.
Ne znam koliko vam je poznato, trenutačno se u Americi raspravlja o obnovi spomenika iz Građanskog rata, o tome što za umjetničku vrijednost spomenika znači kad on promijeni značenje, kontekst u kojem je nastao.” Stierli se, nadalje, poziva i na igru riječi iz naslova izložbe o arhitekturi u Jugoslaviji, koja na engleskom glasi “Concrete Utopia”. “Concrete u ovom slučaju može značiti i ‘konkretna’ utopija i ‘betonska’ utopija, ovisi kako čitate. A utopija zato što je socijalistički sustav proizveo i niz značajnih utopijskih projekata”, kaže.
Janko Konstantinov:Telekomunikacijski centar u Skoplju, Makedonija (1972. - 1981.)
Iako se to u posljednje vrijeme donekle mijenja, je li Zapad donedavno na arhitekturu ovih krajeva gledao kao na perifernu, uostalom kao i na umjetnost, kazalište iz ovih krajeva? “Jedna od ključnih teza izložbe je da jugoslavenska poslijeratna arhitektura nije bila periferna već u samoj srži moderne arhitekture”, odgovara
Uz izložbu se tiska i opsežan katalog, u čijem se uvodu piše o tri teme: Vladimir Kulić, profesor arhitekture na Sveučilištu u Floridi, inače beogradski đak, piše na temu “bratstvo i jedinstvo”, Maroje Mrduljaš, teoretičar iz Hrvatske na temu “samoupravljanje”, a sam Stierli o “geopolitičkoj situaciji”. Tijekom hladnog rata Jugoslavija je odabrala treći put, nesvrstane. Kako se to, prema njegovu viđenju, odrazilo na arhitekturu? “Teritorij bivše Jugoslavije povijesno je smješten na razmeđi između Istoka i Zapada. U vrlo strogo podijeljenom svjetskom poretku, takva je pozicija vodila prema relativnoj otvorenosti prema obje strane. Sve se to zasigurno odrazilo i na arhitekturu razdoblja koja je sezala od tzv. internacionalnog stila u gradnji nebodera do brutalističke, socijalno angažirane arhitekture. Bila je manifest radikalnog pluralizma, hibridnosti i idealizma.”
U više smo navrata pisali o slobodi koja je bila dopuštena, o Bobu Guccioneu i Penthouseovim zečicama koje su sedamdesetih godina dolazile na Haludovo. Točio se šampanjac, jeo kavijar, dok je Guccione tvrdio da je pronašao formulu protiv hladnog rata. S nešto ozbiljnije note, svojedobno je izložba u Londonu, u Muzeju Victoria & Albert, pod nazivom “Hladni moderni rat” pokazala kako je u nekadašnjoj Jugoslaviji bilo više slobode nego u ostalim zemljama Istočnog bloka. Izložba je, naime, tematizirala i tzv. kuhinjsku debatu, koju su vodili Hruščov i Nixon, a u kojoj je na površinu isplivala svjesnost o važnosti arhitekture i dizajna u pokazivanju dosega zemalja i ideologija kod obojice vođa. Navedena je Londonska izložba među ostalim i kroz Piceljeve i Richterove radove pokazala veću umjetničku slobodu u zemljama.
Edvard Ravnikar:
Trg revolucije ( danas Trg Republike) u Ljubljani (1960. - 1974.)
Richterov paviljon
Stierli je već djelomično načeo ovu temu, no vjeruje li da je baš do kraja bilo tako? “Richterov paviljon iz Bruxellesa, koji sam spomenuo, pokazuje najveće moguće dosege modernizma u tom razdoblju. Socrealizam se pojavio neposredno nakon rata, no vrlo je brzo napušten. Ja, naravno, nisam stručnjak za politička pitanja. Upoznat sam s govorom Josipa Broza Tita u kojem se obračunao s apstrakcijom, pa tako i umjetničkom slobodom. S druge strane, bio je svjestan važnosti kvalitetnog dizajna u obnovi zemlje. Vlada je, uostalom, pokrenula brzu modernizaciju i uslijedio je građevinarski procvat kako bi se ubrzao porast ekonomije i poboljšao život građana Jugoslavije. Iako socijalistička država nije zauzimala službeni stav o arhitektonskim stilovima, modernistička je arhitektura prihvaćena kroz institucionalne narudžbe na raznim nivoima.
Može se slobodno tvrditi da je Jugoslavija bila jedina socijalistička zemlja u Europi u kojoj je modernistička arhitektura podržavana na taj način i gotovo bez prekida, te se odmaknula od sovjetskog utjecaja” kaže Stierli i dodaje na tu temu: “Također, a i to ćemo pokazati na našoj izložbi, arhitekti iz Jugoslavije često su odlazili graditi u afričke i bliskoistočne zemlje, s kojima je ova zemlja njegovala političke veze, ali i graditeljske ugovore. Činjenica je, nadalje, i da je Kenzo Tange, jedan od najvećih arhitekata epohe na međunarodnoj razini, radio na obnovi Skoplja poslije rata, što su Ujedinjeni narodi poslije koristili kao pilot-projekt za sve poslijeratne obnove gradova stradalih u potresu.”
Novi gradovi
Posebne su teme izložbe urbanizam Novog Zagreba i Novog Beograda. Konkretno, naselja su se Novog Zagreba donedavno smatrala samo spavaonicama, tek su novija istraživanja, u posljednjih nekoliko godina, pokazala koliko je riječ o naseljima građenim po mjeri čovjeka. Tumačilo se da su ostvarili Le Corbusierov san o životu u parku, da su mjesta poželjna za življenje. Što, dakle, misli o urbanizmu dvaju novih dijelova gradova? “Na mjestima na kojima su sagrađeni Novi Zagreb i Novi Beograd, do sada se nije nalazilo ništa. Prije svega Novi Beograd, a potom i Novi Zagreb, oni su vrlo hrabra rekapitulacija grada kakav je mogao biti u poslijeratno doba.
StojanMaksimović: Sava centar u Beogradu, Konferencijska dvorana (1979.)
Mogu se lako usporediti s važnim poslijeratnim gradovima kao što su Chandigarh, koji je Le Corbusier gradio u Indiji, te s Brasilijom, na kojoj su, među ostalima, radili Lúcio Costa i Oscar Niemeyer. Mi ćemo na izložbi pokazati originalne planove za ova velika naselja. Nisu svi izvedeni, neki su graničili s utopijom.”
Bio je u bivšoj Jugoslaviji, obišao je neke gradove. Spomenuo je Skoplje. Što misli, kako bi danas Kenzo Tange gledao na novo uređenje, novo lice centra makedonske prijestolnice - može se pretpostaviti da ne bi bio sretan? “Vjerojatno se okreće u grobu”, kaže Martino Stierli.