Mirjana Vodopija snimala je izvana, pomalo i voajerski, kao da nekoga uhodi, unutrašnjost nekih od zagrebačkih stanova koji se nalaze uz velike prometnice ili čitavu noć osvijetljene reklame, kako bi fotografijom pokazala koliko je mrak u tim stanovima uzmakao pred javnom, halogenom rasvjetom, koliko je zapravo nemoguće, ako vam je stan tako nezgodno smješten, sakriti se i u vlastitom dnevnom boravku pred agresijom sveprisutnih reflektora te kako je takvih situacija sve više.
Malo po malo, mrkla noć postaje luksuz, poručuje se ovim radovima. Fotografije su raznih dimenzija, pomalo zamućene, gotovo barokne, slikarske rasvjete. Taj se ciklus zove “Gradski moćnici”. Na izložbi, pak, “Lutajući krajolik”, otvorenoj u Muzeju suvremene umjetnosti, mogu se vidjeti na sličan način snimljene fotografije, no, dok je izvana mrak, one bilježe razna osvjetljenja interijera.
Vodopija je Likovnu akademiju završila krajem osamdesetih godina u klasi Miroslava Šuteja, odmah po diplomi stupa na scenu te je njezin rad brzo primijećen. Napravila je tijekom svoje karijere poprilično zapaženijih špica i scenografija za razne emisije Hrvatske radiotelevizije. Predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Dobila je niz nagrada, spomenimo onu Trijenala grafike u Pragu. Imala je i mnoštvo samostalnih izložbi, npr. u Umjetničkom paviljonu, kolege ju iznimno cijene, a tiskana joj je i monografija u izdanju Frakture kojoj je predgovor napisao Branko Franceschi.
Ipak, izložba čija je kustosica Martina Munivrana, a proteže se čitavim izlagačkim dijelom na katu MSU-a, iako je otvorena prošli tjedan nekako je, čini mi se, u široj javnosti prošla manje zapažena. Šteta, jer je riječ o izuzetno kvalitetnoj autorici. Razloge vjerojatno treba tražiti u određenoj neprohodnosti, ali tako se čini samo na prvi pogled, na umjetničinoj okrenutosti samoj sebi, larpurlartizmu, umjetnosti radi umjetnosti, što njeguje od samih početaka. Franceschi to u spomenutoj Frakturinoj monografiji tumači i duhom vremena, umjetničinim stasanjem na sceni osamdesetih godina kada, uopćeno gledajući, aktivizam sedamdesetih zamjenjuje, među ostalim, i apolitična estetika.
Riječ je, u svakom slučaju, o izložbi koja će vas dulje vrijeme zadržati u izložbenom prostoru, brzo će vas uvući u svoj poetski svijet, gotovo da je meditativna, neko ćete vrijeme zaboraviti na svakodnevicu. Umjetnica podjednako vlada mnogim medijima, fotografije, grafike, crteža, videa, i tu leži jedna od njezinih mnogih specifičnosti. Njezini se radovi bave odnosom prema prirodi, sjećanjima, osjećajima...
U prvoj izložbenoj prostoriji tako ćete vidjeti luster koji se kreće iz jedne sobe u drugu, pa opet natrag; dvije su prostorije odvojene zidom, a u zidu je napravljen prorez točno za taj luster. Kako “izađe” iz prostorije, u njoj će zavladati mrak. U tim prostorijama su i otvorene knjige, a na zidu tapete sa starinskim uzorcima. Puše umjetno proizveden vjetar, tako da se luster dodatno njiše. Taj se luster ponavlja i u drugim radovima, primjerice, snima ga u snježnom krajoliku.
Također će se moći pronaći na umanjenoj verziji i iznad sitnog lišća postavljenog na postolju u muzejskom prostoru. Potom se na jednoj fotografiji ponavlja isti ženski lik desetak puta, u travi, u raznim haljinama na cvjetove, rad se zove “Mimikrija” i zapravo je, čini mi se, riječ o autoportretima same umjetnice. Zanimljivo kombinira razne medije, na romantičarski, panoramski snimljenom prizoru pejsaža, izrezan je dio u sklopu kojeg se projicira video. Sve je to kod ove umjetnice vrlo usklađeno, a atmosfera je takva da ćete poželjeti što dulje ostati.