Kad bi srednjovjekovni čovjek ugledao prizor koji se razvijao pred našim očima, sledio bi se od užasa: paklena vrata su se raskrilila i sam đavo je kroz njih ušao među okupljeno mnoštvo. Silueta spodobe u crnom, lica skrivena kapuljačom, iznikla je iz prštećeg oblaka vatre. Oko te pojave zastrašujuće sporih kretnji, a opet fluidnih, frca na tisuće varnica, kao da je posrijedi voda, koju eto otresa sa sebe kao što se pas strese kad izađe iz vode, pretvarajući je u vatru. Prizor podupire sugestivna glazba, nekovrsni medijevalni kanon. Prizor traje čini se beskonačno. Spodoba pod kapuljačom ne proizvodi iluziju. Vatra iz koje je iznikao i koju otresa sa sebe kao pas vodu ili kao pčela pelud s krilca "cvjeta" eto na do tisuću Celzijevih stupnjeva.
Trešnjom i...