Dubrovčanin Igor Hajdarhodžić (r. 1960.) umjetnik je s kojim se družim desetljećima, no nikad nismo radili intervju. Sad smo sjeli u njegov salon, u Zlatarskoj 1, čiji prozori gledaju u vitraje crkve Sv. Vlaha, u kući koju je Ivo Vojnović prikazao u svojoj možda ponajboljoj drami, "Maškaratama ispod kuplja", pošto je Hajdarhodžić otvorio u obližnjoj Staroj ribarnici, u luci, prvu samostalnu izložbu slika, ulja na temperi proviđenih crnim tušem, minijatura i velikih kompozicija.
Hajdarhodžić je akademski glumac, brodograditelj, kipar, glazbenik, dizajner, kroničar gradski i sad, eto, slikar. Njegove su slikarije zapanjujuće, posebne, superiorne. Govorio sam o njima na otvaranju, napisao predgovor, a ovaj je razgovor nastavak našega dijaloga o Gradu i o životu umjetnika u naše vrijeme.
Hajdarhodžića je umjetnost teško mogla zaobići. Njegov je otac, Izet Hajdarhodžić, bio ponajbolji hrvatski glumac, njegova je majka Ksenija također bila glumica, njegov dundo Arsen Dedić isto je mnogo utjecao na njega. Hajdarhodžić je širom svijeta poznat kao majstor za izradu drvenih ili željeznih brodova skulptura i privlači znatiželjnike doista odasvud.
Tko su, recimo za javnost, najzanimljiviji ljudi koji su prošli kroz ovaj vaš salon?
- Najzanimljiviji su bili oni koji su zapravo anonimni, ali bilo je zanimljivih događaja s onima koje svi poznaju. Jednom sam poveo raspravu s jordanskom princezom Raniom koja nije htjela uzeti popust koji sam joj ponudio. Inzistirao sam i na kraju je uspio nagovoriti da mi da manje novca za veliku količinu brodova koje je kupila. Zanimljiv događaj zbio se s glumcem Steveom Buscemijem. Razgledavajući moju galeriju u stanu, rekao je da se snađem za spavanje, a da će on sa svojom obitelji boraviti dva dana kod mene pa je tako i bilo. Gospodin Luciano Benetton toliko se oduševio mojim brodovima da mi je predložio da ih stavimo u neke od svojih dvije i pol tisuće dućana, ali sam izgubio njegovu vizitku. Došao je sljedeće godine i pozvao me na svoj brod i ponovno mi dao vizitku. Ja sam je ponovno izgubio. Jednom je u galeriju navratio neki nervozni Rus i umjesto da nešto kupi, prodao mi je vojni dalekozor. Bilo je to već davno, prije rata. Kasnije sam shvatio da je to zloglasni ruski političar Vladimir Žirinovski. Mogao bih nabrojati mnoge poznate face iz svijeta, ali ljepše mi je kad brod kupi neka skromna obitelj svojem djetetu. Tad im obavezno darujem još jedan.
Kako je biti sin velikoga glumca, jeste li zato odustali od glumačke karijere koju ste, usput rečeno, bili uspješno razvili?
- Jednom prilikom, na mojoj izložbi u Sponzi, jedna mi je gospođa rekla da kad stoji pred mojim brodovima, da se osjeća kao na predstavama mojega oca. Od svih onih koji su me uspoređivali s njim, najznačajniji je upravo moj otac, koji je o mojoj glumi imao iznimno visoko mišljenje. Mene iz glume nije potjerao problem velikog oca, nego sitne duše mojih kolega. Kasno sam shvatio da je najčešće riječ o traljavim zanatlijama, a ne o umjetnicima sa stavom. Zaglušujuća je bila šutnja tih prvaka i velikana u trenutku kad su se kolege nečiste vjere i krv tjerali iz dubrovačkog teatra. Ali ta priča još nije završila. Glumac je glumac te će hrvatsko glumište još imati posla sa mnom.
I vaša je majka Ksenija bila glumica, koliko je ona utjecala na vašu odluku da se odmaknete od profesionalnog teatra?
- Moja je majka znala da umjetnost samo bira alate i sviđao joj se moj likovni svijet, kao što joj se sviđao likovni svijet njezina bratića Arsena Dedića. Ona je sama zbog previše obiteljskih obaveza, troje djece, izašla iz toga posla pa ju je frustriralo kad su mene izbacili iz kazališta. Poštivala je ipak moj izbor i kad su moji brodovi dobili ozbiljniju formu, njezino se razočarenje umirilo. Možda joj je malo smetalo to što sam tih godina znao biti gladan. Arsen i ja smo cijelo jedno ljeto izrađivali neku vrstu drvenih razglednica. Imao je prekrasan rukopis i sve što je napisao o moru i brodovima, dao mi je da koristim. Još nisam skupio hrabrosti da izložim te mnogobrojne radove. Oni su nekako dio moje obiteljske intime. Jeste li kad pisali poeziju? - Pisao sam poeziju za svoju muziku, za album koji je dovršen u jednom američkom studiju, a koji sam trebao promovirati u trenutku kad je počela koronakriza. U studenome putujem za Los Angeles promovirati svoju muziku na vinilu.
Slikarstvo vas je zadnje dostiglo, kako se to dogodilo?
- Za sve je kriv Miro Radovanović, dubrovački tegljač. Prenosili smo neki namještaj i on se u pauzi dohvatio kista. Vidjevši nekoliko njegovih poteza, sve tadašnje radove preusmjerio sam na slikarstvo, osjećajući u njemu snažan talent. Jedino što nije znao, bilo je kad stati. U prvo vrijeme radili smo zajednički na svakoj slici, a onda sam se odvojio kako bih dovršio dva ciklusa koje sam nazvao 'Luksuzni parobrodi' i 'Boravak Vincenta u Dubrovniku'. Razina bliskosti koju nam je slikarstvo donijelo ostat će nam zauvijek. U tih šest tjedana izradili smo 450 slika, radeći i po 18 sati na dan. Sad mi se čini kao da se to dogodilo u nekome drugom životu. Upravo pripremamo njegovu samostalnu izložbu.
Osim što izrađujete makete brodova, apstraktne, od otpadaka, vi obnavljate i prave brodove.
- Kupio sam s vremenom mnogo hrvatskih tradicionalnih brodova i godinama ih redizajniram, stavljam u razne pozicije, pokušavam ih zaštititi, ali to je jalov posao. Mi smo jedina država na Mediteranu u kojoj možeš motornom pilom sasjeći nacionalnu baštinu a da te nitko ne pita zašto si je uništio. Taj zločin odvija se na relaciji između Ministarstva kulture i Ministarstva prometa, pri čemu se razni guzonje s kojima sam pokušavao razgovarati uvijek iznova čude kako brod od 150 godina može biti kultura, kako može biti baština. To je borba s vjetrenjačama. Naš veliki pjesnik i profesor Joško Božanić potrošio je život sa svojom falkušom, da dokaže primitivcima koliko je važan taj segment nacionalne kulture. A kome je to govorio? Nadanu Vidoševiću? Ivi Sanaderu? Karamarku? Svim tim folirantima i sjecikesama. Ni ovi današnji ništa ne razumiju niti se nadam da će ikad razumjeti. Jedino preostaje činjenica da su Betinjani, Omišani, Istrani teškom mukom održali ovaj segment naše povijesti, a oni koji su im u tome trebali pomoći, mogu im puvat u krmu.
Niste li, zapravo, namjerno izgubili onu vizitku Luciana Benettona, kao da vjerujete da bi vas toliki uspjeh ugasio kao umjetnika?
- Jednostavno nisam hrčak i mogućnost zarade ne predstavlja mi ništa fascinantno. Previše sam nestalan da bih se koncentrirao na skupljanje novca. Ja skupljam brodove. I ako zaradim neku lovu, obično je potrošim na ono što drugi smatraju smećem. Uostalom, svoj sam život izgradio od smeća.
Koliko znam, imate jake veze među Romima kad su posrijedi bilo koje sirovine?
- Romi rijetko daju obećanja, ali, zanimljivo je koliko su odgovorni kad ih ispunjavaju. Vrednija je njihova riječ od riječi velike većine ljudi s kojima sam radio. Ponosan sam kad me nazovu svojim nadimkom, Beli. To bi značilo Bijeli Cigan. Romi su jako spretni na internetu. Neki dan sam tražio starinske vage za brašno. Mislio sam da su rijetke jer više nikome ne trebaju, ali unutar 24 sata dobio sam informacije za više od 20 vaga. Trebaju mi za metalne brodove. Samo ih oni mogu pronaći. Mjesecima sam živio s raznim skupinama Roma, ali nisam dokraja razumio sve njihove kodekse. Ipak, oni su neizostavni kad sklapam svoje metalne skulpture brodove.
Niste, dakako, jedini koji izrađujete željezne ready-made skulpture. No, razlikujete se u tom svijetu, u kojem ste poznati, upravo po tome što izravno transportirate predmete sa smeća u kompozicije. Ništa ne dotjerujete. Je li u tome tajna?
- Tajna je u tome što sam ja, kao i sva druga djeca, skupljao zanimljive kamenčiće, školjkice, komadiće stakla, metala, poslije antikvitete, markice, razglednice. Ali mogu reći i da ja nisam umjetnik, niti me je priznala ikada ikakva institucija, a ni ja njih. Samo sam nastavio s dječjim hobijima, sve što smo ponekad svi skupljali uklapati u cjelinu, u jedinstven likovni izričaj. Moji brodovi nisu skulpture. Ne bih ni volio da me netko svrstava među skulptore, jer su sve te skulpture naručene, dosadne te ispolitizirane. Izrađujem igračke za odrasle, zajebavam se. Jednom sam se s profesorom Božanićem i falkušom pojavio u Brestu, na najvećem svjetskom festivalu mora i mornara. Moju tamošnju izložbu i malu školu brodogradnje svi su razumjeli i otad nekako nemam teškoća u dogovaranju bilo kakve izložbe u Europi. Ljudi na Zapadu nekako znaju što ja radim i što ja znam. Slično je i s Amerikom. Ne znam hoću li se posvetiti dalekim putovanjima ili će mi biti važnije napraviti zimsku izložbu u Korčuli. Ne osjećam da sam imalo ostario. Važan mi je Dubrovnik.
Kakav je Dubrovnik danas?
- Dubrovnik je uvijek isti, on se ne može mijenjati. More, nebo i zidine ondje su gdje su i bili. A ja se bavim samo jednim: kako nagovoriti Dubrovčane da se vrate kući. Kad se nalaziš usred neke ljepote, onda ti nikako nije jasno kako je netko može napustiti, kako može napustiti Dubrovnik. A još je teže smisliti razloge da se ovdje itko vrati.
Dubrovnik je kao republika živio od stotinu poslova, a sad živi samo od jednoga, turizma, nije li to propast?
- Dubrovnik više ne živi ni od toga jednoga. Od katastrofe kruzera i potom njihova nestanka dogodila se pojava luksuznih jahti i pojavila se mogućnost luksuznog turizma na horizontu, no mi, Dubrovčani, nismo izgleda naučili ništa. Preustroj na novo normalno značio bi puno kvalitetniju uslugu na svim razinama. Dubrovnik bi trebao biti grad vrhunske akustične glazbe koja bi čak i današnjim agresorima na zvuk grada donijela toliko željenu dobit. Ali dobit je s koronom postala sekundarna. Zdravlje, priroda, obitelj, zanat, ako hoćete i patriotizam, sve je to ponovno važnije od novca. Gramzivi će se trebati na to priviknuti. Ali za Dubrovčane se nitko ne treba brinuti. Mi svoj identitet čuvamo u jako sitnim grupama, ali ugasiti se nikad nećemo. Možda ne znamo tko smo, ali znamo tko smo bili. Ako se posvetimo sebi, možemo ponovno biti veliki.
Neko ste vrijeme razmišljali i o automobilističkoj karijeri, zar ne? Što nalazite u brzoj vožnji?
- Za mene je brzina najvažnija. Rad je vjera moja. To je jedanput rekao veliki Pero Kvrgić. I kad izrađujem brodove, natječem se sam sa sobom. Sportska vožnja jest strast i umijeće, ali je najvažniji momenat shvatiti kad stati. Tako i u umjetnosti.
Niste li svojedobno planirali avionom sletjeti na Stradun?
- Pojavio se bio u Ivaniću jedan ultralaki dvokrilac koji sam želio otkupiti. Još mu želim montirati plovke i prijaviti ga kao barku. Žalosno je što je politika onemogućila hidroavionsku povezanost. Zato bih se volio baviti avioprovokacijama. Što ima veze ako barka malo poleti? Da se pojave hidroavioni, možda bi se netko i vratio. Izvodim svoje pizdarije samo zato da zabavim sebe i druge, ali jedino čime bi se svi trebali baviti jest to kako da se, i zašto, naši ljudi vrate kući. Svi bi političari, ekonomisti, umjetnici, popovi trebali razmišljati samo o tome. Ako smo nešto, povijesno gledano, zeznuli, onda je red da to i popravimo. Neka ljubitelji love, svi ti tajkuni, poprave što su učinili. Neka nam daju lovu za duhovite stvari. Za komunikaciju s našim susjedima, da budemo široki kao u doba Republike.
Kad smo već u povijesti, koliko je bio rat oštetio ljude, ne jedino zgrade?
- Ljudi su pobijedili rat, ali nisu poraće. Ne smije biti važno što se sve dogodilo. Svatko u Dubrovniku zna kome duguje slobodu. Bili smo žrtva agresije, koju je teško i zaboraviti i oprostiti. Ali moramo. Makar oprostiti. Radi sebe. Radi putovanja, radi komunikacije. Volio bih napraviti izložbu u Parizu, ali i u Mostaru, u Herceg Novome i na Pelješcu. Radijus našega kretanja jest u nama. S istinom u sebi moramo zašutjeti i moramo cirkulirati.
Jasno je čovjeku nakon deset minuta razgovora da ste rođeni pedagog. Zapravo ste se i u tome realizirali, često radite s djecom. Kakva su ona danas općenito, i sami ih imamo?
- Radionice male brodogradnje i mornarskih vještina dokazuju da svijet ne počiva na nama koji smo novim klincima dinosauri, a oni nama nespretni klonovi čija ruka podsjeća na miša s kompjutora. Ali nije tako. Današnji su klinci možda prvi dan nespretni u rukovanju alatima i materijalima, ali već nakon nekoliko dana pretvorim se u učenika. Novi klinci su toliko ispred naših priglupih tema, ratova, vjera, nacija da nam i ne preostaje drugo do da ih slušamo.
Zapravo je, barem iz naše perspektive, najvažnije da ne zaborave služiti se rukama, zar ne?
- Njihove se ruke kreću po internetskim shemama, u kojima sva naša stara znanja bivaju zastarjela. Oni se trebaju spremiti za snalaženje. Puštamo ih u svijet velikih izazova, klimatskih promjena. Moramo ih naučiti da vole sebe, da se poklone prirodi, da se snalaze. Njihov će život na žalost biti dinamičan, ali imaju odgovore za to. Ukratko, trebamo ih slušati i istovremeno podučavati. Škole male brodogradnje, u relaciji s naših tisuću otoka, trebale bi postojati svuda na obali. Kako to objasniti onima koji brinu za nas? Ako ti misliš da će tvoje dijete imati u Dubrovniku i svuda na moru besplatnu školu jedrenja i brodogradnje, možda se vratiš sa svojom djecom iz Irske.
Jeste li kad razmišljali da oplovite svijet? Koga biste poveli na to putovanje?
- Svi smo mi o tome razmišljali. Oplovio bih ga sa svojim željeznim brodovima skulpturama. Prestar sam za to da me negdje na oceanu udari bum, dio jarbola. A da se na taj put odlučim, poveo bih psa. Za takvo putovanje potreban je netko tko je vjeran.
Ne radite jedino u Dubrovniku, imate bazu i u Istri, o čemu je riječ?
- Svaki Dubrovčanin trebao bi nagovoriti još nekoga da postane Dubrovčanin. Sa mnom živi moj meštar Vjeko Gelemanović, koji je Istru zamijenio Dubrovnikom i postao naš sugrađanin. Tako se i ja osjećam u Istri kao Istranin. Godinama sam tumarao Istrom, dok se nisam skrasio u Grožnjanu, koji je za mene, uz Dubrovnik, najljepši grad u Hrvatskoj. Grožnjan ima sreću da u njemu živi Eugen Borkovski. On mi je prvi omogućio da izlažem svoje radove na glavnom gradskom trgu. Jedan je od onih ljudi svjetionika zbog kojih ću se uvijek vraćati Istri. Imam još neke dugove prema Šibeniku, a što se tiče Zagreba, neću se smiriti dok svoje brodove ne vidim u Bandićevim fontanama.
Otvorili ste izložbu, što je sljedeće?
- Dopustili su mi iz Gradske luke da radim u njoj. Izrada tradicionalnog broda postala je vrsta kazališta. Upravo izrađujem ploveću maketu parobroda. Brod 'Daksu' sveo sam na pet metara, kao maketu koja ispušta dim, svijetli i na čiju će se virtualnu plovidbu moći aplicirati putem društvenih mreža. Gradonačelnik Mato Franković razumije tu moju ideju i obećao mi je pomoć. Ovih dana, kad bude ovaj intervju u tisku, izlažem svojih šest skulptura brodova na pristaništu u gradu Opatiji.