Erwin Wurm

Michelangelo je razmišljao u kategorijama vječnosti. Moje skulpture traju jednu minutu

Erwin Wurm
 Lauba promo
Jedan od najpoznatijih umjetnika svijeta od 3. 7. izlaže u Laubi. Teško je sjetiti se kad je umjetnik njegova kalibra izlagao u Zagrebu

Erwin Wurm otvara izložbu u Laubi 3. srpnja. Teško je prisjetiti se kada je zadnji put suvremeni umjetnik njegova kalibra imao izložbu u Zagrebu. Wurm je, naime, jedan od najpoznatijih kipara na svijetu danas. Tijekom našeg razgovora potvrđuje pravilo, već tisuću puta iznova potvrđeno: što veći umjetnik, to jednostavnija osoba. Govori mi, prije nego što ćemo početi razgovarati o umjetnosti, kako je trenutačno u svojoj vikendici u Grčkoj, 38 stupnjeva je, paklene su vrućine, kao što su i na hrvatskoj obali, pa razmjenjujemo iskustva oko ovog toplotnog vala. Wurm svake godine s obitelji na otoku Hidra provede i do tri mjeseca, puno radi tijekom godine i ovo je njegovo vrijeme za odmor. Gotovo ništa ga u tom boravku u Grčkoj ne može spriječiti. U malom je mjestu, kaže, no ono je umjetnička oaza, tamo ljeto provodi još umjetnika, kolekcionara, kustosa. Hidra je, inače, otok na kojemu ne voze automobili, a od Atene je udaljen dva sata brodom.

Humorom zavodi


Erwin Wurm rođen je u Austriji prije 66 godina, koncem srpnja navršit će 67. Zadnja tri desetljeća čvrsto je pozicioniran na umjetničkoj sceni. Često je u njegovu pristupu mnogo humora, preciznije apsurda. U umjetnosti se rijetko koji autor može dokazati kroz ovu formu, naime, kako je jednom prilikom rekao i sam Wurm, na početku je i postojao rizik da ga ne shvate ozbiljno, no "ne treba svijetu uvijek pristupati jednoobrazno. Ja se humorom ponekad koristim kako bih 'zaveo' ljude". Možda je, dakle, i malo riskirao, no - uspio je. Kritika je jednoglasna u pozitivnoj ocjeni njegova rada. Njegova su djela prepoznatljiva, ponekad i pomalo uznemirujuća za pojedince. On poznate predmete stavlja u neuobičajene situacije. Primjerice, od pjene i stiropora radi skulpture od predimenzioniranih, napuhanih automobila, kojima ukazuje na pretjeranost masovne potrošnje, odnosno osjećaj ispraznosti pojedinaca koji smatraju da ih ispuniti mogu tek sve veće kuće i sve veći i brži automobili. Oblikuje, potom, preuske kuće, koje su, pak, simboli uskogrudnosti, klaustrofobije, koju je osjećao u maloj sredini, u poslijeratnoj Austriji gdje je odrastao. Među zanimljivijim radovima su i njegove "Drinking Sculptures", skulpture koje bi pozivale posjetitelja da s njima pije, a mnogi bi se posjetitelji s ovim skulpturama i napili. U javnim prostorima postavlja skulpture potpuno deformiranih kamiona, oslonjenih na fasadu, a umjetničke je krugove prigodom postavljanja jednog kamiona iz ove serije u Karlsruheu obišla poprilično bizarna vijest - lokalni je policajac na iskrivljenom kamionu ostavio kaznu za nepropisno parkiranje.

image
Erwin Wurm
Lauba promo

Max Hollein, Wurmov sunarodnjak, inače ravnatelj Metropolitan Muzeja u New Yorku, rekao je kako je ovaj umjetnik uspio "širok krug ljudi suočiti s istinom, natjerati ih da pogledaju u kakvom i kojem društvu uistinu žive, koji su problemi tog društva". Njegov rad u kolekcijama je diljem svijeta, od njujorškog muzeja Guggenheim preko londonskog Tatea do pariškog Centra Pompidou. A u širu je pop kulturu ušao i preko spota "Can't Stop" benda Red Hot Chili Peppers. Član ovog benda, basist Michael Peter Balzary, poznatiji kao Flea, rekao je da je bio inspiriran ciklusom "One Minute Sculpture". U spotu se članovi benda ponašaju poput Wurmovih ljudskih skulptura.

U javnosti je Wurm upravo i najpoznatiji po djelima koja naziva "One Minute Sculpture", odnosno "Skulpture od jedne minute". Ovaj je ciklus započeo 1997. godine, spontano. Nakon što je savladao osnovne tehnike kiparstva na Likovnoj akademiji, razmišljao je o tome što je danas skulptura, kako joj pristupiti s nulte točke, i potom kroz skulpturu definirati duh vremena. Ciklus započet u drugoj polovini devedesetih traje do danas. Mogao je, kaže, napraviti tisuće radova na ovu temu, no napravio ih je stotinjak.

Publika je dio rada


Želi da svaki bude promišljen, i nastane u kontroliranim, muzejskim ili galerijskim uvjetima. Ideja se sastoji od toga da on da ljudima zadatak, precizno napisan na komadiću papira, i onda ljudi te upute s papira slijede. Naizgled malo, jedna minuta puno je kada se čovjek nađe u neudobnoj ili nelagodnoj situaciji, no točno toliko oni moraju izdržati dok ih umjetnik ne snimi. U nosu i ušima drže olovke, neki i na desetke njih, stavljaju glavu u komodu, vise na vrhu vrata, stoje u kanti smeća dok im je druga kanta na glavi, a dok to čine, moraju intenzivno razmišljati o Spinozi… Situacija je, uglavnom, čitav niz. I ljudi koji sudjeluju u njegovim radovima pristaju na takve situacije, bude im nelagodno, no umjetnost i nije ovdje da ljudima bude ugodno, nego da ih prodrma iz uljuljkane svakodnevice, da ih potakne da razmisle. "U pravilu, taj dijalog između mene i ljudi koji sudjeluju u mojim skulpturama uvijek bude dobar. A nelagoda je nešto na što pristaju kad odluče postati dijelom rada", govori umjetnik kojeg u ovim radovima zanimaju i ljudske granice. Te su skulpture, tumači, promjena paradigme na više načina. Kada, naime, uđete u muzej, vi kao subjekt promatrate umjetničko djelo, objekt. A ovako, sada, postajete dio rada, od subjekta postajete objekt. Kod promatrača, rekli smo, njegova djela izazivaju različite, intenzivne, često oprečne reakcije. Zna se dogoditi da se neki smiju, drugi pak plaču. On sam tumači kako "samo" promatra svijet iz drugačije perspektive, da interpretira našu stvarnost, stvarnost koju živimo danas, a koja često zna biti luda, intenzivna.

Jednom sam pročitala, kažem mu, kako je citirao Michelangela i njegovu želju da skulpture traju vječno, odnosno da one budu tu i za pet stotina godina: "Da, Michelangelo je razmišljao u kategorijama vječnosti. On je govorio o trajnosti, ali i izdržljivosti skulpture, rekao je da se njegove skulpture mogu i baciti s planine, a i dalje će ostati čitave. A ove moje skulpture posve su oprečne, one su ekvivalent našem, suvremenom vremenu u kojemu sve kratko traje, sve se brzo izmjenjuje". Sjeća li se prvog rada iz ovog ciklusa? "Da, bilo je to na poziv Hansa Ulricha Obrista (poznatog britanskog kustosa, op. a.). Nas nekolicina je razvlačila veste na neuobičajen način". Brzo nakon toga je pozvan da izlaže u Bremenu, pa je sve djelatnike muzeja, uključujući i ravnatelja Künstlerhausa, postavio u nelagodne situacije, tipične za seriju "One Minute Sculpture".

image
Erwin Wurm
Lauba promo

Apsurd koji je čest u njegovim radovima možda se najbolje očituje upravo u ovim skulpturama. On je sam, inače, rekao kako su mu među dražim referencama djela koja su napisali Samuel Beckett i Eugène Ionesco. Kako nam govori: "Apsurdnost je ekvivalent vremena u kojemu danas živimo. Klimatske promjene, naš odnos prema prirodi, gigantski brodovi s tisućama i tisućama turista. Ovo je naše vrijeme neobično i puno paradoksa". Koliko je sve to potencirano u posljednjih godinu i pol dana, vremenu pandemije, kada smo živjeli možda i najintenzivnije doba, pitamo Wurma, a on odgovara: "Možda je to najintenzivnije vrijeme u vašem i u mojem životu. No, nije najintenzivnije u životu mojih roditelja. Kamo li baka i djedova koji su preživjeli i ratove i pandemije, i situacije u kojima im je sve bilo uništeno. Ovo naše vrijeme prizvalo je drugačije situacije, svi smo se više vratili našim bližnjima, našim obiteljima. Ja sam radio puno, koncentrirano, čitao sam i gledao filmove. Iskoristio sam to vrijeme korisno, za introspekciju, za samorefleksiju. Putovao nisam jer nije moguće, no u ovo vrijeme nije mi čak nedostajalo putovanja, trebalo mi je i da se malo odmorim od njih", govori nam Erwin Wurm. Kažem mu da sam primijetila, i to baš u posljednjih godinu i pol dana, da postoje ljudi koji ne žele samorefleksiju, introspekciju, dapače, zaziru od takvog čega: "Da, mnogi ne žele misliti o društvu danas, o tome što se događa, a to je upravo ono što im je ovo vrijeme moglo pružiti, da su znali prihvatiti", odgovara mi. Je li napravio neke nove radove inspirirane ovim dobom o kojemu govorimo? "Da, radim na novom ciklusu. Nije direktno inspiriran virusom, odnosno pandemijom, ali jest tim osjećajem tišine, mirnoće i vremena provedenog s obitelj", govori.

"Svijet nije bolji"

U Laubi ćemo imati prilike vidjeti i jedan od njegovih najpoznatijih radova, "Narrow House", odnosno "Usku kuću". Inspirirana je njegovim djetinjstvom, odrastanju u mjestu Bruck an der Mur koje broji oko deset tisuća duša. Ovaj je rad svojedobno izložio i na Venecijanskom bijenalu, gdje je bio poprilično zapažen od međunarodne kritike i štampe. "To je model kuće u kojoj su živjeli moji roditelji, i u kojoj sam ja odrastao". Uska je to kuća, ima malo više od jednog metra širine: "Naravno, nije riječ o doslovnoj replici, nego sam ovim stiješnjenim modelom želio prikazati osjećaj klaustrofobije koji me pratio u mojem djetinjstvu. I doista, svi koji su imali prilike 'ući' u ovaj rad, svjedočili su tom osjećaju. Odrastao sam u Austriji u poslijeratno doba, rođen sam 1954. godine. Bila su to teška vremena, neimaština, još se osjećao utjecaj rata. Učitelji su nas tukli, bili su nemilosrdni prema nama, posvuda je bila prisutna ksenofobija, osjećaj mržnje prema drugima i drugačijima, prema ljudima koji nisu iz našeg društva. Smijali su se mršavima, debelima, osobama druge boje kože, izrugivali su se ljudima s posebnim potrebama. Bilo je to okrutno vrijeme i uskogrudno društvo, i zato je nastao ovaj rad", govori. No, je li siguran, pitam ga, da se društvo toliko promijenilo. Neki dan je, govorim Wurmu, u mjestu gdje sam na moru, na Dan antifašizma, skupina djece, nemaju više od osamnaest godina, slušala ustaške pjesme. Ne želim im davati, govorim, medijskog prostora, nego samo konstatirati da postoje oni koji i dalje žive u prošlost, da postoje oni koji i dalje ne prepoznaju drugoga. Složit će se naš sugovornik: "Društvo se jest promijenilo, postoji možda i više promišljanja, samorefleksije, no u tom kontekstu u kojemu vi govorite, uistinu su to male promjene. Neprestano trebamo pokušavati nešto bolje". Ne smatra, kako dalje govori, da će nas ovo iskustvo s pandemijom promijeniti: "Možda neke od nas, rijetke. No, upravo sam danas pročitao tekst kako su napravili još veće kruzere nego prije, pale šume na dnevnoj bazi, bacaju smeće u more. Ne, svijet nije postao boljim mjestom".

image
Erwin Wurm
Lauba promo

Jednako poznata kao "Skulpture od jedne minute" i "Uska kuća" njegova je serija "Debeli automobili", u kojoj automobile napuhuje izvan proporcija. Kritika je to konzumentskog društva koje je pojedincima nametnulo kao imperativ sve bolje i bolje, skuplje i skuplje automobile, kako bi se dokazali. Kažem mu, u šali, da je pomalo poput vidjelice, da je predvidio kolaps takvog konzumentskog društva, barem je takav kolaps trajao za pandemije. Smije se, jasno mu je da se šalim. "Ne, nisam osoba koja predviđa. No, zanima me društvo oko mene, i smatram da je pretjerani konzumerizam jedan od problema".
Možda ne toliko razvikan kao navedeni, no upečatljiv je i njegov rad "Njemačka klupa", u kojemu se bavi njemačkim intelektualcima, koji su kroz povijest bili jednako uzdizani i osporavani. "Posebno mi je zanimljiv, recimo, Michel de Montaigne, koji je u svojem pisanju uvijek polazio od sebe, od osobnog iskustva. I ja u svojem radu polazim od osobnog iskustva, dolazim do univerzalnih stvari na taj način, barem vjerujem da je tako", odgovara naš sugovornik.

Krastavci i hrenovke


Vraćamo se na "Usku kuću", povezanu, dakle, direktno s njegovim djetinjstvom. Uvijek mi se nekako činilo da je riječ o nesretnom djetinjstvu. No, nije tako, moj će me sugovornik ispraviti. Majka mu je bila kućanica, otac policajac. "Moji su roditelji bili sasvim u redu. No, tada je vladao drukčiji princip odgoja, tukli su me u školi, tukao me i moj otac. Tukli su i ostalu djecu oko mene. Smatrali su da je to u redu, da je to dobar odgoj". Često se u svojim radovima i inače referira na djetinjstvo. Primjerice, u njegovu su radu česti motivi krastavaca ili hrenovki, što je hrana koju je često dobivao kad bi se dobro ponašao kad je bio dijete, i bio bi zbog toga sretan.

Svestran je. Fotografira. Crta. Bavi se i keramikom. Ne razumije, jednom je rekao, svoje kolege koji imaju mnoge asistente, neki od njih i desetke njih. Tako se, smatra, gubi direktan kontakt s umjetničkim djelom, što za umjetnika ne može biti dobro. On sve svoje radove radi sam. Od malih je nogu pokazivao interes za umjetnost, a već je negdje s petnaest godina znao da će biti umjetnik. Upisao se na Likovnu akademiju vjerujući da će studirati slikarstvo. No, došlo je do neke zbrke prilikom upisa i našao se na studiju skulpture: "Na početku nisam bio sretan, no brzo sam prihvatio skulpturu. Nakon toga nisam dugo slikao, godinama. Tek sam se nedavno vratio slikarstvu. Zapravo, prošle godine. I sada to pokazujem u Grčkoj, na izložbi u neposrednoj blizini mjesta u kojemu ljeti boravim". Koji su motivi slika, pitam ga za kraj razgovora. Odgovara: "Slikam pojmove. Plavo. Sivo. Stijena. I slično".
Izložba "Erwin Wurm. The Show" traje do 25. kolovoza. q

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. rujan 2021 00:38