Izgovaranje bezopasnih riječi gol, gola, golotinja, akt, neke ljude potakne na prave izljeve uzbuđenja kao da je nenošenje odjeće jedan od najeuforičnijih činova koje je moguće zamisliti. Kako to da je pokazivanje ljudskog tijela toliko intrigantno i riskantno, u isto doba toliko prirodno, a opet lascivno. Seks je dugo vremena korijen uzroka straha, bedastoća i tabua... Odakle ti tabui dolaze”, pitaju se u svojoj novoj knjizi “Head to Toe: The Nude in Graphic Design” Mirko Ilić i Steven Heller.
Izdavač je znameniti Rizzoli, knjiga, u slobodnom prijevodu “Od glave do pete: Akt u grafičkom dizajnu” izlazi početkom travnja, no već je izazvala povelik interes. Na Amazonu najavljuju kako je knjiga informativna, pomalo i drska, te da pokazuje među ostalim i utjecaj klasičnih na nove medije, a kroz temu akta. Odnosno, da knjiga koja obuhvaća kako PETA-inu poznatu poruku protiv krzna “Radije gol/gola”, tako i Johna Lennona i Yoko Ono koji poziraju Annie Leibovitz za naslovnicu magazina Rolling Stone, te reklamu za sladoled Magnum, uključuje niz primjera “preko kojih autori knjige istražuju nago tijelo u službi dizajna i reklama”. Pa iako Mirko Ilić kaže kako nisu svi zastupljeni radovi vrhunske kvalitete, neki su ovdje u službi pokazivanja određenog trenda, obuhvaćeni su isključivo kvalitetni primjeri, nikako ne prvoloptaški. Ne vrijedi svaka ideja na temu “sex sells”, dapače, ako je loša, može biti i kontraproduktivna.
Neobrađena tema
S Mirkom Ilićem razgovarala smo Skypeom, dok je bio u New Yorku. Nakon toga, otišao je u Budimpeštu, na Univerzitet dizajna i umjetnosti Moholy-Nagy, otvoriti izložbu plakata na temu tolerancije, čiji je kustos. Dovršava i novo, prošireno izdanje knjige “The Design of Dissent: Socially and Politically Driven Graphics’” koju potpisuje zajedno s Miltonom Glaserom, autorom kultnog znaka “I Heart New York”, a upravo zahvaljujući Ilićevom zalaganju, podsjetimo, Glaser je neke radove donirao i fundusu zagrebačkog MSU. Iliću je, pak, kako mi kaže: “Muzej moderne umjetnosti u New Yorku, MoMA, uzeo još neke radove za svoj fundus”. Jedan od vodećih protagonista i pokretača Novog kvadrata, koji u New Yorku živi od kraja osamdesetih i gdje je ostvario impresivnu karijeru, ne miruje. Steven Heller, s kojim Ilić radi knjigu, pak, trideset i tri je godine bio art director New York Timesa, sada piše kolumne za New York Times Book Review.
O tome kako je započeo rad na knjizi koja upravo izlazi iz tiska, Mirko Ilić objašnjava: “Iako je akt možda i prisutniji u dizajnu nego u likovnim umjetnostima to je tema koja do sada nije bila obrađena, a mene zanimaju upravo uvijek nove teme. Smatram da je riječ o knjizi koju bi u biblioteci trebali imati svi oni koje zanima dizajn. Kada sam razgovarao sa Stevenom, i rekao sam mu kako takve knjige nema, on mi je odgovorio: Prema mojem iskustvu, ako neka knjiga ne postoji, treba je napisati. Mi smo prijatelji, surađujemo dugi niz godina, prije toga smo zajedno radili knjigu na temu grafičkog dizajna, ponajviše plakata koji se baziraju na Shakespeareu i počeli smo pisati i novu knjigu.
U Americi imaju ponekad problem s knjigama ove tematike, ne smiju ih držati tamo gdje zalaze djeca, pa se hrabriji izdavač Rizzoli pokazao kao dobar odabir”. Ilić smatra kako je golotinja, kako kaže, “posljednja tabu tema u Americi, a i šire. Amerika je puritanska zemlja. A i pogledajte samo kako društvene mreže cenzuriraju djela na kojima su aktovi, pa i meni se to dogodilo više puta”. Također, važno je smatra i povezati i pokazati autore iz raznih područja svijeta: “Općenito se malo piše o povijesti dizajna. A na ovaj način, svjetskoj, posebno američkoj javnosti koja zna biti samodovoljna, predstavljamo i one autore koji nisu s engleskog govornog područja. Osim, naravno, iz onih zemalja u kojima je golotinja tabu tema i nije dozvoljena”.
Trendovi u dizajnu
Na naslovnici su fotografije koje je snimio Željko Koprolčec: “Godinama sam upoznat s onim što Željko radi, surađivali smo i ranije, vidio sam i na Facebooku jedan njegov rad na tu temu, i pozvao sam ga da napravi naslovnicu. Snimio je dva akta, jednu balerinu i jednog mladog glumca iz Hrvatske. Vrlo je i specifična nijansa boje njegovih fotografija”. U knjizi su radovi još nekih autora iz Hrvatske: “Ima ih dosta. To su, svakako, Boris Bućan, Boris Ljubičić, Bruketa i Žinić, studio Šesnić&Turković, Nedjeljko Špoljar, Iva Babaja, Dejan Kršić, Karlo Kazinoti, Vanja Cuculić, Bachrach&Krištofić da nabrojim neke, sve zajedno je preko sedam stotina radova. Dobar ih je dio od nabrojanih autora iz Hrvatske vezano uz teatar, uz kulturu što je također pokazatelj određenog trenda”. Ima li nekih njegovih radova? “Ponekad stavim neke svoje radove, ako nedostaje ilustracija za neku određenu temu”.
Ipak, nastavlja kako nije cilj knjige znanstvena analiza, već ukazivanje na određene trendove u dizajnu. Odnosno, kako su Ilić i Heller jasno napomenuli i u uvodu: “Ova knjiga neće niti pokušati napraviti sociološku, antropološku ili bilo koju drugu znanstvenu analizu gdje je i zašto golotinja prihvatljiva ili nije. Naš je cilj bio prikazati onoliko pristupa djelomičnoj ili čitavoj golotinji koliko je to uopće moguće, i pokazati na koji način suvremeni grafički dizajn i reklama upotrebljavaju gola muška i ženska tijela kako bi poslali poruku i izazvali određeno raspoloženje.
Većina objavljenih primjera seže u posljednja dva desetljeća, u pravilu doba slobodnog od zabrana kakve su postojale u represivnija vremena. Danas uzimamo zdravo za gotovo da puritanizam u svojim mnogim licima još postoji, i postoji, no ipak je osjetno i ublažavanje”. Naravno, postoje i razlike, dodaju: “Pariški Metro primjerice, pokazuje plakate žena golih grudi, dok su newyorški, washingtonski, bostonski metroi manje liberalni”.
Nije lascivna
Golotinja, tumače, nije sama po sebi lascivna: “Mogu se pojaviti argumenti da se golo tijelo koristi u svrhu prodaje ili prijenosa ideja (sex sells). No, dok su seks i seksualnost implicitni u nekim aktovima, materijal se u ovoj knjizi ne bazira isključivo na seksu ili erotici. Svi znamo da seks u pravilu privlači pažnju, zavodljive slike i više, a razuzdana erotika najveći je magnet. Međutim, ne mogu se svi aktovi ubrojiti u ove kategorije. U primijenjenoj umjetnosti golotinja se može koristiti kako bi se prikazali nesputana ljepota, romantični pogled na život, idealno stanje čovjeka. Može biti simbolom života, ljubavi, zdravlja”. Ako je cilj, uostalom, zavođenje, nije pravilo da golotinja daje više tajanstvenosti, uzbuđenja, senzualnosti, nego tijelo u odjeći.
Pronalaze i razlike u europskom i američkom dizajnu: “Golotinja može biti naprosto činjenica kako se pojavljuje u europskom dizajnu, ili obavijena mistikom, kako se prikazivala u američkim medijima do nedavno”.
Osim dizajnera, u knjizi su i radovi art direktora, ilustratora, fotografa... Radovi su često grupirani upravo po određenim temama. Jedan od primjera tema jest silueta ženskog tijela, kojoj se između nogu nalazi ili teatarska maska, ili kaciga, ili gnijezdo ili umjetničko djelo. Među tim radovima su primjerice plakat koji je Boris Bućan radio 1979. godine za tadašnju Galeriju suvremene umjetnosti uz izložbu Miltona Glasera uz naslovnicu knjige novog američkog izdanja “Straha od letenja” Erice Yong, koju je radio izraelski dizajner Noma Bar, te čitav niz poljskih plakata. Poljski plakati, podsjetimo, među znalcima zauzimaju posebno mjesto.
Od Borisa Ljubičića, pak, u knjizi je plakat “WO-man” nastao krajem devedesetih: torzo žene napravljen je od kompjuterski generirane grafike. Takav torzo uspoređuje s primjerima iste teme skulptura iz antičke Grčke. Potom, plakat koji Boris Bućan radi za Rosa Lavin modnu reviju; ženska silueta postaje singer mašina. Pa onda čitav niz plakata, voće, banane, mrkve često i patlidžani, sa seksualnim aluzijama, obično na jakoj boji (banana između dva kivija jedan je od klasika). Pa goli modeli preko kojih su ispisane ključne informacije o događaju koji se najavljuje, primjerice, nizozemska modna revija, otvaranje izložbe i sl. Mirko Ilić ističe i nizozemskog grafičkog dizajnera Anthona Beeka, također i Tadanorija Yokooa, kojeg smatra najvećim japanskim dizajnerom. Od Yokooa je nekoliko radova, među kojima i fantazmagorični plakat jarkih boja “La Chapelle Land”, koji reklamira fotografije Davida LaChapellea.
Potom, tu je i poznati plakat uz vrlo provokativnu izložbu održanu 2012. godine u Beču “Goli muškarci, od 1880. do danas”, na kojoj su bili izloženi radovi, podsjetimo, i našeg Tomislava Gotovca. Izložba je bila u Leopold muzeju, no plakati koje su napravili poznati francuski dizajneri Pierre&Gille s trojicom golih nogometaša cenzurirani su, ključna su mjesta pokrivena. Ilić smatra kako, općenito govoreći, cenzura ukazuje i na nerazumijevanje sustava funkcioniranja umjetnosti. U knjizi su i plakati za ozbiljnu glazbu, naslovnice knjiga Margaret Atwood, Milana Kundere, uz nova izdanja Henryja Millera te Iana Fleminga. Također, i Vedrane Rudan “Dabogda te majka rodila” (VBZ): naslovnicu radi Mirko Ilić. Potom, naslovnice Rolling Stonea s nagim članovima muzičkih grupa ili glumcima iz serija, plakat za Fincherov film prema Larssonovoj knjizi “Muškarci koji mrze žene”, autor je Neil Kellerhouse.
Antika i Biblija
Pišući u knjizi o golotinji, Ilić i Heller dotaknuli su se tema i antičke Grčke i Biblije i kablovske televizije, i Lucile Ball i kraljice Viktorije i 50-ih kada prvi put žena reklamira grudnjak na televiziji, i američkog državnog tužitelja Johna Ashcrofta koji je tražio da se prekriju tijela dviju art deco skulptura koje se nalaze na sudu u Washingtonu, jer nije želio da ga se snimi pred njima, i za zavjese je potrošio osam tisuća dolara...
Primjera je čitav niz, a Ilić i Heller dalje tumače: “Kada se grafički dizajn profesionalno započeo koristiti u službi prodaje i reklama, bilo je to sredinom do kraja 19. stoljeća, golotinja je bila zabranjeno voće”. Šezdesete i seksualna revolucija pomogli su drugačijem pogledu. Golotinja je, uglavnom, “izlazila i ulazila u modu, bila je zakonita i zabranjena zakonom, platonska i erotska, virtuozna i profana...”. Sve u svemu, kako autori zaključuju: “Nositi plašt golotinje težak je teret”.