ZAGREB - Godinu dana prije svoje smrti, 1970. godine, umjetnik Zlatko Šulentić naslikao je pejsaž “Veli Rat na Dugom otoku”. Prizor koji je bio pred njim, staro crkveno zdanje, ustreptale borove i prijeteće nebo, sumirao je u samo nekoliko poteza.
Taj je primorski pejsaž, po mišljenju Ivanke Reberski, među njegovim najvažnijim slikama. Dapače, ta ugledna povjesničarka umjetnosti sliku naziva remek-djelom. Budući da za četvrtak u Umjetničkom paviljonu priprema otvaranje retrospektive majstora moderne, Ivanka Reberski željela ju je i izložiti. Međutim, slike nema. Ona je misteriozno nestala.
Donacija Šulentić
Umjetnik je preminuo 1971., njegova supruga Božena nadživjela ga je 13 godina. Nisu imali djece, pa su osnovali donaciju. Donacija Šulentić, koja je inače smještena u umjetnikovoj obiteljskoj kući na Ksaveru, pripala je redu franjevaca koji su u susjedstvu i koji je održavaju. Drugi je dio donacije u Strossmayerovoj galeriji.
U toj smo galeriji provjerili tijek događaja nakon donacije. Tamo su sačuvani zapisi kako je 1994., kad je donacija zaprimljena, odmah ustanovljeno da nedostaje šest slika, od kojih je najvrednija “Veli Rat na Dugom otoku”.
Slika iz monografije
To je evidentirao tadašnji ravnatelj galerije Đuro Vanđura, i odmah prijavio policiji. Uz dopis stoji i napomena kako posjeduju i konkretne podatke da je nestale slike naknadno prodala umjetnikova supruga Božena Šulentić, pa zapravo nisu niti bile u donaciji, već se samo tako vode na papiru. Teško je reći koliko je policija sredinom devedesetih imala vremena istraživati nestanak ovih slika, a kako je supruga imala pravo prodati slike, tu se slučaj mogao zaključiti.
No, listajući monografiju Zlatka Šulentića izdanu prije dvije godine, čiji je autor Mladen Pejaković, Ivanka Reberski pronašla je reprodukciju slike “Veli Rat na Dugom otoku”.
Ne bi to bilo ništa neobično, da u knjizi ne stoji kako su sve slike za potrebe monografije ponovno fotografirane, tako da ju je Pejaković morao imati u ruci. Ovaj je povjesničar umjetnosti u međuvremenu preminuo, pa se ne zna gdje je sliku pronašao. Ivanka Reberski je kontaktirala i fotografa Gorana Vranića, međutim, on se nije mogao sjetiti gdje je fotografirao sve slike.
Najranija mladost
Važno je, međutim, da slika evidentno postoji. Njezin sadašnji vlasnik nije učinio nikakav prekršaj, budući da nije mogao znati da kupuje sliku iz donacije. Međutim, za modernu umjetnost bilo bi važno znati gdje se i u čijoj zbirci ta slika nalazi.
Kolika je Šulentićeva umješnost u prikazivanju pejsaža, može se pratiti počevši od najranije mladosti. S jednim njegovim pejsažem, slikom “Kasna jesen”, i počinje izložba.
Kao student Münchenske akademije, Šulentić dolazi ocu u rodnu Glinu, i s prozora slika tri žene, seljanke u živahnom razgovoru, uz njih jesenje lišće. Iako je umjetniku nepunih dvadeset godina, već je u mogućnosti zrelo sagledati kompoziciju. Kasnije se prisjećao kako se prizor samo stvorio pred njime, kao i mogućnost da ga slika satima: “Njih su tri toliko dugo razgovarale da sam ih mogao naslikati u jednom dahu”.
Sakralne teme
Osim pejsaža, Šulentić je vješt u portretima. Očev lik neiscrpna mu je tema. Majku je izgubio kao dječak s tri godine, i otac, inače kotarski liječnik, ključna je figura u njegovom razvoju.
Na izložbi su i portreti slikara Lea Juneka i arhitekta Pičmana, ali i drugih ličnosti epohe. No, najpoznatiji je prikaz slikara Stanoja Jovanovića, kojeg je portretirao u vojarni u Karlovcu, tijekom Prvog svjetskog rata. Slika je poznatija kao “Čovjek s crvenom bradom”, a označava prekretnicu u ekspresionističkom slikanju portreta. I ta je slika nakratko bila zagubljena, još tridesetih godina prošlog stoljeća.
Slikar šezdesetih, u poznijim godinama, živi u obiteljskoj kući u idili podsljemenskog Ksavera, u najbližem susjedstvu ksaverskih franjevaca, i tada se bavi sakralnim temama. Najpoznatije među njima, monumentalno djelo “Posljednja večera”, na kojem je kroz prikaz jednog od apostola umjetnik ostavio i svoj autoportet, također ćemo vidjeti na izložbi.