U svom prvom mandatu, godine 2000., zagrebački gradonačelnik Milan Bandić odlučio je održati sjednicu Gradske skupštine na Kozari Putevima, jednom od najsiromašnijih zagrebačkih naselja.
Tako su gospoda zastupnici, naviknuta na gornjogradski ambijent Stare gradske vijećnice, mogla iz prve ruke posvjedočiti problemima hrvatske prijestolnice čiji dijelovi ni tada još nisu imali uređenu komunalnu infrastrukturu.
Sazivanje sjednice u toj siromašnoj, uglavnom bespravno sagrađenoj četvrti punoj Roma i izbjeglica, bio je potez koji je slao poruku socijalne osjetljivosti.
Za vrijeme pauze, dok su vijećnici prionuli ručku (pečenom janjetu i odojku koji su se okretali u blizini) gradonačelnik se sam uputio u šetnju okolicom.
Mladi i agilni fotoreporter Jutarnjeg lista Damjan Tadić, jedan od najsuptilnijih suvremenih kroničara zagrebačkih ulica, slijedio ga je, iskoračio nekoliko koraka ispred njega i snimio ovu antologijsku fotografiju.
Ona pokazuje Milana Bandića kao čovjeka iz naroda, požrtvovnog i zabrinutog za sudbinu građana, ali i odlučnog i nepokolebljivog dok hoda posred blatne lokve, ne mareći za svoje elegantno odijelo i cipele.
A to je upravo dojam koji je on želio (i još želi) ostavljati. Nije čudno da je ta fotografija, otisnuta na jumbo plakatu, nosila njegovu uspješnu kampanju za treći gradonačelnički mandat godine 2009. Baš sam tada studirao povijest umjetnosti i zadatak kod profesorice bio je analizirati taj plakat s aspekta vizualnih komunikacija.
Napisao sam otprilike isto što i ovdje - kako prikazana fotografija uz konkretnog političara veže brojne pozitivne konotacije i kako je zbog toga idealna za njegovu kampanju.
Dobio sam najnižu moguću ocjenu. Točan i poželjan odgovor bio je - kritizirati gradonačelnika. Profesorici je, naime, bilo skaredno i tako neeuropski to što on hoda kroz blato. Bio sam prilično loš student i ni do danas nisam naučio što je oportuno reći.